Nalazite se u > Kalendar

31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik

31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik

Šezdeset i pet godina (1491.-1556.) koliko je trajao zemaljska život ovog sveca, moglo bi se pregledno podijeliti na tri nejednaka razdoblja:

1. Španjolsko razdoblje (1491.-1527.): Ignacije je rođen krajem 1491. godine kao sin baske plemićke obitelji u očevu dvorcu Loyola. Kad mu je bilo petnaest godina, kao paž prati u Arevalo i druge krajeve zapadno od Madrida Juana Velasquez-a de Cuellar-a, višeg ekonoma u službi kralja Ferdinanda Katoličkog. Poslije Velasquez-ove smrti (1517.), Igna­cije kao plemić stupa u službu navarskog potkralja Antonija Manrique-a te 1520. godine sudjeluje kod osvajanja grada Najara, ali ratnog plijena nije ni taknuo. 1521. godine Ignacije brani od Francuza grad Pamplonu, te 20. svibnja bi ranjen topovskom kuglom u desnu nogu. Francuzi mu pružaju prvu pomoć, a početkom lipnja prevezen je u rodnu Loyolu. Na blagdan rođenja svetog Ivana Krstitelja prima sakramente umirućih, ali u noći uoči blagdana svetog Petra i Pavla osjeća kako će ozdra­viti zagovorom apostolskog prvaka.

U višemjesečnom oporavku (do siječnja 1522. godine) Ignacije traži zaba­vno štivo, poglavito viteške romane, kako bi razbio dosadu. Kako u dvorcu nije bilo takvih knjiga, počinje čitati pobožne knjige. Čita Život Kristov od Ludolfa Saksonca i Flos Sanctorum (životi svetaca) od Giacoma da Voragine. Tada mu se ukazuje i Bogo­rodica. Na Ignacija je sve to tako čudesno djelovalo. Potpuno se obratio od svjetske taštine i odlučuje potpuno služiti Bogu. Krajem veljače polazi u glavno katalonske svetište Majke Božje Montserrat, kamo je stigao na blagdan svetog Benedikta. Putem je učinio zavjet čistoće, a u Montserratu učini veliku ispovijed. Uoči Blagovijesti bdije čitavu noć pred likom Gospe Montserratske: mač ostavlja svetištu, a viteško odijelo zamjenjuje prosjačkim te na Blagovijest silaza u gradić Manresu. Tu pokornički živi u spilji i svoja duhovna iskustva zapisuje u knjižicu Duhovne vježbe. Osim spomenutih knjiga, Ignacije je bio i pod utjecajem knjige Ejercitatorio od montserratskog opata Garcia de Cisneros, koju mu pokloniše tamošnji benediktinci. Svečeva autobiografija spominje od mističnih da­rova glasovito prosvjetljenje kraj rječice Cardoner: Ignacije je vidio ovi­snost stvorova o Bogu tako jasno i živo tako što mu je taj doživljaj bio kao kompas u čitavom kasnijem životu.

Slijedeće godine (1523.), nadahnut ljubavlju prema Kristu Isusu, Igna­cije putuje u Svetu Zemlju preko Barcelone, Gaete, Rima, Venecije, Ci­pra, Jafe. U rujnu je već u Jeruzalemu, Betaniji, Betlehemu, na Jordanu i »Gori napastovanja«. Htio je ostati u Palestini obraćati mjesno sta­novništvo, ali mu tamošnji katolički crkveni poglavari to najstrože zabraniše. Početkom 1524. godine već je u Veneciji, odakle se preko Genove vraća u Barcelonu. Uvidjevši kako mu je za neposredni apostolat nužno i ljudsko znanje, sjeda u škoske klupe zajedno s djecom, kojoj bi mogao biti otac, i uči latinsku gramatiku! U slobodno vrijeme apostolski revnuje. Svladavši gramatiku, 1526. godine odlazi u Alkalu studirati „artes". Tri puta Inkvizicija ga privodi na ispitivanje, čak je bio zatvoren oko dva mjeseca, ali je oslobođen optužbi. Prelazi kao student u Salamanku, gdje je dva mjeseca boravio u zatvoru: oslobodiše ga, ali mu zabraniše poučavati o teološkim temama prije nego što završi studij. Svi su ga prijatelji i istomišljenici u zajedničkom apostolatu ostavili, a on krajem godine prelazi u Pariz.

2. Pariško razdoblje (l527.-l535.): U Parizu stanuje u prihvatilištu svetog Jakova kao siromah, Godine 1529., također zbog siromaštva, putuje u Fla­ndriju kako bi kod imućnih španjolskih trgovaca isprosi nešto novaca za svoje studentsko uzdržavanje. S tom svrhom ide i u Rouen. Vrativši se u Pariz, nastanjuje se u kolegiju Svete Barbare. Studira „artes", propovijeda du­hovne vježbe i otkriva nove prijatelje. Godine 1530. i 1531. prekida studij zbog sličnih životnih putovanja u Flandriju, a jednom čak i u London. Gradus bakalaureata artium (korak bakalaureatske umjetnosti) postizava 1532. a 1533. godine čak stu­panj magistra licencijat filozofije. Teologiju uči samo u vidu svećeništva, a ne za akademske stupnjeve. Od pariškog razdoblja najvažnija je 1534. godina. Tada su Ignacije i novi mu prijatelji (većinom španjolski studenti i par Francuza) s kojima je dijelio ideju intezivnijeg apostolata u kapelici Majke Božje na Muntmarte-u na Ve­liku Gospu nekako utemeljio Družbu Isusovu. Obnovili su zavjete čistoće, položili zavjet siromaštva te dodali još jedan originalan i uvjetan: ići u Jeruzalem… Ali, ako se hodočašće iz bilo kojeg razloga ne mogne ostvariti, onda će se oni prepustiti papinoj odluci: „neka on odredi način i mjesto njihova apostolskog života." I u Parizu je Ignacije bio optužen kod inkvizicije krajem zime 1535. godine, ali se sa slobode pot­puno obranio. Odmah zatim putuje u rodni kraj. Tu katehizira, propovijeda, pomiruje, propovijeda duhovne vježbe, organizira karitativna djela, ali ne stanuje u rodnom dvorcu nego kao pravi siromah gdje stigne ... Putuje (via Azpeitija-Madrid-Valenaija-Genova-Bolonja) u Veneciju, odakle je trebao s prijateljima otploviti u Svetu Zemlju.

3. Rimsko razdoblje (l536.-l 556.): U Veneciji 1536. godine Ignacije na­stavlja studij teologije, propovijeda duhovne vježbe i čeka prijatelje, koji se zbog trećeg rata (1536/38.) između Franje I. i Karla V. moraju iz Pariza preko Švicarske probiti u Italiju. U glavnom gradu Republike Svetog Marka svi nesvećenici prve družbe, a s njima i Ignacije, primaju više redove, a na blagdan rođenja Ivana Krstitelja 1537. Godine, svećenički red. Zaredio ih je biskup iz Dalmacije, točnije Vicenzo Negusanti, biskup Raba, koji je kasnije izjavio kako nikad u životu mije imao tako pobožnih redenika. I premda su iz Rima dobili dopuštenje za hodočašće u Svetu Zemlju, ipak tamo nisu mogli otploviti zbog rata između Venecije i Turske, koji je upravo te godine planuo (1537.-1540.). Stoga im je preostala druga alternativa montmarskog za­vjeta: u službu papi! Pješice putuju u Rim kamo Ignacije stiže sredinom studenoga 1537. godine. Neposredno pred Rimom, u lokali­tetu. La Storta imao je važno viđenje: Krist prihvaća Ignacija u svoju službu i pod zastavu križa, tog znaka poniženja i pobjede. On će im u Rimu biti milostiv. Sada se Ignacije samo utvrdio u zaključku što ga nešto ranije te iste godine (1537.) doniješe u Vicenzi: red će se zvati Družba Isusova i nikako drukčije! Tek na Božić 1538. godine Ignacije prika­zuje mladu misu, i to na oltaru rođenja Gospodnjeg u bazilici Santa Maria Maggiore. I to je jedan novi dokaz kristovski orijentirane duhovno­sti. Papa Pavao III. 27. rujna 1540. potvrđuje red Družbe Isusove bulom Regimini militantis Ecclesiae, red koji se posebnim zavjetom obvezuje na točno izvršenje svake misije koju im papa odredi. Ignacije, do suza ganut, 22. travnja 1541. zajedno s prvim prijateljima polaže redovničke zavjete u bazilici Svetog Pavla izvan Zidina. Prije toga subraća ga nekoliko puta jedno­glasno izabraše za generala reda. Slijedećih godina Ignacije vodi Družbu koja se širi Italijom, Evropom, a od 1542. Godine i Indijom.

Godine 1544. Ignacije počinje pisati svoje najveće djelo, Konstitucije Dl, koje postupno, dio po dio, daje subraći neka napišu primjedbe ili nek usmeno vijećaju o ispravcima i dopunama. Karakteristično je nje­govo mistično iskustvo u traženju Božje volje glede pojedinih točaka Konstitucija. U poniznosti, spaljuje svoj duhovni dnevnik, ali se srećom sačuvao mali dio koji svjedoči o dugom i mučnom traganju za onim što upravo Bog hoće gledom na redovničko siromaštvo. Osim pisanja Konsti­tucija i upravljanja redom bavi se i neposrednim apostolatom. Tako otva­ra u Rimu Dom Svete Marte za obraćene grešnice (1544.), podiže prvo isu­sovačko sveučilište u Gandiji (Španjolska, 1547.), Rimski kolegij (1551.) koji će poslije „nacionalizacije" i preseljenja (1873.) u Germanicum dobiti, danas po svijetu poznatije, ime Pontificia Universitas Gregoriana, pa njemački kolegij Germanicum (1552.). Osniva nove provincije i misije, a početkom 1554. Godine želi otputovati u Afriku, u stari Afrodisium, danas Ef-Kef, kako bi osobno započeo novu misiju! Do kraja života usa­vršava Konstitucije, a do 1555. godine diktira u pero o. Gongalvesu kako Camara dragocjenu autobiografiju. Nekoliko mjeseci pred smrt urgira neka Rimski kolegij dobije svoju tiskaru. Rano ujutro 31. srpnja 1556. svetac umire sam samcat, a njegovi još isto večer naručuju izraditi posmrtnu masku.

I za života i poslije smrti ovaj veliki kontemplativac u akciji, bio je mnogima zagonetka: neki su ismijavali njegovu zanesenost. Loyola je nešto nalik Don Quijote; neki su se, obratno, divili njegovoj čvrstoj volji, metodičnosti, organizatorskom talentu i uspoređivali ga s Luterom, Kalvinom, Lenjinom .. . Ipak postoji samo jedna ispravna interpretacija ove ličnostisobe, a dao ju je sud Crkve: Pavao V. beatificirao je Ignacija (1609.), Grgur XV. ga je kanonizirao (1622.), a Pio XI. proglasio ga je 1922. godine nebeskim zaštitnikom duhovnih vježbi i srodnih djela. Ignacije je svetac: on cijeni sve Božje stvorove, i razum disciplinu i organizaciju i psihologiju i školu volje... , ali svemu tome daje pravu vrijednost i mjesto u svjetlu vjere. Tek po Kristovoj milosti i u poslušnosti hijerarhijskoj Crkvi na čelu s Petrovim nasljednikom, moguće je nešto stvarno i trajno učiniti za porast kraljevstva Božjeg, odnosno, ikako je to Ignacije ostavio kao osnovnu smjernicu svojoj Družbi, na veću slavu Božju!

Sveti German, najprije vojvoda a zatim biskup u rodnom gradu Auxerre-u, i propovjednik u Engleskoj protiv pelagijainizma. Umro je u Raveni 446. godine kad je išao caru Valentinijanu prositi mir za svoje Bretonce, Tijelo mu je poslije preneseno u Auxerre.

Sveti Kalimerije, biskup i mučeniik u Milanu za cara Antonina.

Sveti Demokrit, Sekund i Dionizije, mučenici u Sinairi u Frigiji.

Blaženi Fabije, mučenik u Cezareji u Mauritaniji.

350 svetih monaha koji su u Siriji od heretika podnijeli mučeništvo zato što su pristajali uz Kalcedonski sabor.

Sveti Firmo, biskup u Tagasti u Africi.

Blaženi Ivan Columbin, utemeljitelj jezuata, dokinuti 1668. godine, umro u Sijeni 1367. godine.

Sveti Justin de Jacobis (1800.-1860.), lazarist, biskup i apostolski vikar Abesiniije, svetim ga je proglasio papa Pavao VI., 26. listopada 1975.
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
31. srpnja - Sveti Ignacije Lojolski, svećenik
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi