Kad slijepci slijepce vode

(Sir 27,4-7; 1 Kor 15,54-58; Lk 6,39-45)

Ljudi su skloni gledati pogreške drugih i druge osuđivati premda su i sami slabi i grešni. Vide trun u oku svojih bližnjih, a u svom oku ne vide brvna. Nisu realni, istiniti; nisu pravedni. Trebali bi raditi više na sebi, izgrađivati se, otvarati se ljubavi. Što više ljubavi bude u njihovim dušama, to će njihovi odnosi prema drugima biti korektniji. Kad žive Kristovu ljubav, kršćani oštre vlastito gledanje i ono postaje stvarno: vide tuđe slabosti, ali ih lakše podnose, vide i grijehe, ali grešnike ne osuđuju. Općenito rečeno pravi kršćani radije šute nego da se predaju brbljanju. Tako čine mudri ljudi. Mudrac prije razmišlja, a onda govori dok ostali govore, pa onda razmišljaju te nerijetko vide da su govorili krivo i nesmotreno, ali za riječi koje su izrečene i za onoga tko ih je izrekao obično bude kasno: riječ je kao strijela koju je luk izbacio u nepovrat. Rimljani su skovali uzrečicu: „Da si šutio i dalje bi te držali za mudraca". Naš narod također poznaje poučnu poslovicu: „Ispeci pa reci". To su htjele reći i pouke mudrog Siraha: »Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu«. Naime, u našem svijetu zlo i dobro postoje jedno pored drugoga, ponekad se nejasno isprepliću. Potrebno je preispitivanje, provjeravanje duhova u mislima, riječima i djelima. Sito doista treba svakodnevno tresti da bismo naučili razlikovati i odvajati dobro od onoga što nije dobro. Dobro i zlo borave i u nama samima; naše riječi očituju kakvi smo u svojoj nutrini kao što po plodovima raspoznajemo stablo na kojem su plodovi dozrijevali.

U evanđelju se nastavlja govor o nutarnjem svijetu i njegovim vanjskim znakovima. Tu Isus tvrdi da nema dobra stabla koje bi rađalo loše plodove niti lošeg stabla koje bi rodilo dobar plod, jer se svako stablo po plodu poznaje. Baš tako, čovjeka dobra srca prepoznajemo po onome što govori i čini. Na neka naša ponašanja Isus se osvrnuo kritički, oštro i koreći farizeje, pismoznance i ostalu političku i religioznu elitu svoga vremena. „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu pasti? Farizeji i pismoznanci u mnogočemu su bili vrijedni i pouzdani ljudi: poznavali su Pisma, Proroke, Zakon, Božja obećanja…Poticali su ljude na vjernost savezu, ali za ono bitno, za Boga, njegov svijet i vršenje njegove volje bili su potpuno slijepi. Pred sobom su gledali Isusa i njegova djela, ali ga nisu prepoznali; nisu u njemu vidjeli Mesiju. Što više, usprotivili su mu se i počeli se sve više udaljavati od njega i njegova nauka, sve dok ga nisu u cijelosti odbacili. Isus otvoreno i bez okolišanja  konstatira da su slijepi za Božji svijet, Božje namjere i za sve što Bog pred njima svakodnevno čini. Oni koji bi trebali voditi ljude k Bogu, Bogu se protive. Trebali bi učiti Istinu, ali je ne vide i ne  poznaju, što više puni sebe, oholi i prepotentni, oni se o tu Istinu spotiču kao što se događa slijepcima. Postoji opasnost da ih njihova sljepoća odvede u propast zajedno s narodom koji ih slijepo slijedi. Isus ih opominje i poučava nudeći im gledanje očima vjere. Želio je ozdraviti njihovu sljepoću, pa ih je pozvao da ga slijede. On sigurno nije slijep, jer zna odakle dolazi i kamo ide. On jedini vidi Istinu, naučava Istinu, on sam je Istina. One koji mu povjeruju i za njim pođu, povest će putem spasenja. Farizeji nisu ni svjesni koliko trebaju Isusa, nebeskog liječnika koji  donosi zdravlje. Da su mu povjerovali ozdravili bi od svoje sljepoće.