Nalazite se u > Meditacije

4. listopada 2015. - 27. nedjelja kroz godinu - B -

4. listopada 2015. - 27. nedjelja kroz godinu - B -

Što je Bog združio?

(Post 2,18-24; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16)

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo…Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!"

Suvremeni nas svijet uvjerava u sve veću aktualnost pitanja: Što je čovjek? Biblija jednostavno kaže da je čovjek na sliku Božju stvoreno biće. On je zajedništvo muškarca i žene. Muškarac bez žene nije potpun čovjek kao ni žena bez muškarca. (nije dobro kad je Adam sam!) Tek u zajedništvu muško-žensko ostvaruje se cjelovit čovjek kako u muškarcu tako i u ženi. Muškarac i žena postaju cjeloviti ljudi istom u međusobnom zajedništvu i u ljubavi dosežu vlastito dostojanstvo. Žena je Adamov san i radosno buđenje. Uzeta iz Adama, vraćena je Adamu da ga tako učini cjelovitim čovjekom, da tako i samo postane cjelovit čovjek. Svaki drugi način ostvarivanja na zemlji je upitan. Adam je od početka vladao nad stvorenim svijetom biljaka i životinja, ali samo je u Evi mogao prepoznati i u radosnom ushitu doživjeti  sebe. Žena je uzeta iz Adamova boka da bude uz njega, njemu jednaka, ni iznad ni ispod, združeno, bok uz bok, uvijek i svuda. Jedno drugom su potpora i oslonac, partnerstvo u pravom smislu riječi. Kad su muškarac i žena u ljubavi jedno tijelo i jedna duša, poprimaju božansku moć stvaranja, sposobnost da nastave stvarati svijet koji je Bog pokrenuo i njima povjerio. Bog je iz čiste ljubavi stvorio čovjeka, muškaraca i ženu nadajući se da će oni svoje zajedništvo živjeti u njegovoj ljubavi i da će ono biti sveti znak (sakrament) te ljubavi u njima i među njima. Ta Božja zamisao obvezuje muškarca i ženu na međusobnu ljubav i zato što je ona najjača ljudska veza privlačnosti, jača i od roditeljske. Muškarac i žena će ostavljati sve i svakoga da bi se darovali jedno drugome u cijelosti i trajno. Nema zakonodavca, vlasti i autoriteta koji bi srušili uspostavljeni božanski red. Pismo tvrdi ta je taj zakon ljubavi u njima jači je i od smrti. Oni su, dakle, stvoreni iz ljubavi, ljube se ljubavlju kojom njih same ljubi  njihov Stvoritelj. Njegova ljubav preuzima odgovornost za njihove i druge ljudske živote koji će po njima doći na svijet, zapravo odgovornost za cijeli život na zemlji. U njoj su božanski i ljudski korijeni nerazrješivosti kršćanskog braka. Brak je dakle živi spomenik Božje trajne i cjelovite ljubavi prema ljudima i njihove supružničke ljubavi. Ljudi će iskusiti da su, iako smrtnici, po toj ljubavi kadri uspješno se boriti protiv smrti. Ženidba je doista sveto i vidljivo svjedočanstvo Božje ljubavi. Sam Isus se u evanđelju poziva na tu istinu i brani je pred tvrdokornim farizejskim srcima koji su od Mojsija iznudili pravo na razvod. Ljudski egoizam je neprijatelj broj jedan bračne ljubavi. Umjesto darivanja unosi u njihova srca otimanje, umjesto čiste ljubavi - požudu, umjesto sreće – nesreću. Zavede ih seksualnom razdražljivošću, divljim nagonom, teorijom moralnog relativizma, tobožnjim pravom na slobodnu ljubav, pornografijom i vodi u rastavu. Isus to ne dopušta već kaže, gotovo zapovijeda: „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!" To je poruka i tvrdokornim srcima našega vremena. Ne smijemo dopustiti da brak postane mjesto ravnodušnosti, hladnoće, puka prilika za uživanje bez ljubavi i odgovornosti. Brak je živo biće, treba ga hraniti nježnošću, čuvati dobrotom i braniti ljubavlju. Kad ni to ne bude dovoljno, valja posegnuti za molitvom, za sakramentima, osobito sakramentom praštanja i blagovanja na euharistijskoj gozbi. Svi trebamo podržavati osnovnu stanicu ljudskog zajedništva - obitelj, ozdravljati je kad se inficira zlom ovoga svijeta. Što je obiteljsko zajedništvo zdravije bit će zdravije potomstvo koje će na iz njega dolaziti na svijet, a tako i cijelo društvo. Vjernost je antibiotik supružnicima pred rastavom, a vjera može učiniti čudo. Vjera će im dati snage da ne pristanu na razvod. Bog će ih spriječiti da ne pogaze njegovu svetu uredbu, više od uredbe - samu Božju ljubav! Neki je svećenik djeci objašnjavao dragocjeni dar roditeljske ljubavi. Držao je  prekrasnu, dragocjenu i skupu porculansku vazu koju su mu dragi ljudi poklonili. Onda ju je odjednom bacio i razbio. Djeca su ostala bez daha, a on je mirno zaključio: „Tako čine roditelji koji se rastaju: dragocjeniji Božji dar razbiju i za cijeli život, rastuže  svoju djecu.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi