4. ožujka 2020 - Ovdje ne smiješ moliti krunicu!?
SKRIVENA MOLITVA
Bio je sunčan zimski dan i obećavao je ugodnu šetnju. Jedan od onih dana kad zimska hladnoća postaje posve nemoćna pred sunčanim zrakama, posebno kad kazaljke sata pokazuju podne.
Pravo je vrijeme da svaki zemaljski stvor osjeti ljepotu sunčanog ditiramba (slavospjeva=hvalospjeva) u sjedinjenju sa savršenim Božjim djelom. Krenuli su gradski šetači stazom uz more od Brodogradilišta 3. maj do lučice na Kantridi. Šetali su supružnici, mame s djecom i oni s kućnim ljubimcima. Jedna je djevojka, izlažući lice suncu, čitala knjigu. Neki su odmarali oči na zelenilu Učke i plavetnilu mora sve do Velih vrata, dok su im valovi odgovarali Pupačićevim stihovima:
(…) I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
o dobro jutro more kažem tiho
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje (…)
Oni u paru našli su teme za razgovor, a poneki samac bio je pod teretom svojih misli. I jedne i druge grijale su zlatne zrake koje su povezivale nebo i zemlju, slikovita golema harfa iz Nazorove pjesme Cvrčak.
(…) Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva. (…)
I sama sam se zatekla u toj ljepoti. Potpuno predavanje prirodi prekidala su mi razmišljanja o svakodnevici, prošlosti, najdražima… Zatim me neki unutarnji glas opomenuo kako bi dobro bilo molitvom zahvaliti Stvoritelju za sve lijepo što me okružuje i za zadovoljstvo koje me ispunjava. Učinila sam tako i nastavila šetnju moleći neprimjetno. A onda sam vidjela nju. Sjedila je na klupi u crnini i prebirala zrnca krunice skrivajući je u rukama.
Obje smo se molile… Bolje sam je pogledala i po dobroćudnom izrazu njezinog lica osjetila sam kako joj se mogu približiti. Prišla sam joj. „Molite krunicu?" upitala sam. Odgovorila je potvrdno samo blagim osmijehom. Zatim je uslijedilo ono što me začudilo, iznenadilo, nadasve uznemirilo i što me natjeralo ovo napisati. Zasigurno ohrabrena mojom prijaznošću, s nekim nedorečenim osjećajem i prigušenim strahom, rekla mi je: „Prošli su neki ljudi i rekli su mi kako ovdje ne smijem moliti krunicu", sakrivši je još više rukama. „Ja sam žena iz Slavonije, sa sela i tamo ne skrivamo krunicu." Na trenutak sam ostala zaprepaštena, no ubrzo prema njoj potekoše moje riječi pune razumijevanja i ohrabrenja. Iz nekoliko iskrenih rečenica saznala sam kako joj je molitva utjeha, nada i pomoć. U njezinim je riječima bilo topline, blagosti, a nadasve istinske vjere. Ugodno je bilo slušati ju. No slutila sam kako su oni prije mene ostavili jači dojam, pa sam, rastajući se od nje, osjetila da je nisam u potpunosti ohrabrila. Svejedno, vidjela sam kako su njezine usne i trudne ruke bile spremne za sljedeću tihu Zdravomariju. Pozdravile smo se, a ona je ostala na klupi uz more u miru svoje sabrane molitve, s utješnom spoznajom kako tamo u svojoj slavonskoj zelenoj ravnici, među svojim mještanima, ipak može nesmetano moliti Gospinu krunicu. Otišla sam s malo sjete, a nakon nekoliko koraka okrenula sam se pogledati je još jednom, ali pogled mi je zastao na visokom kamenom zidu na kojem je nepoznat netko crnim slovima napisao: Lucifer je stvaran. Nažalost, nakon svega, radije bih bila pročitala ljepšu poruku, ali nisam. Tako, od moje opuštajuće šetnje toga dana, na kraju ostadoše samo mučna pitanja na koja nisam nalazila prave odgovore…
Vojna Krizmanić, prof.