Nalazite se u > Meditacije

4. veljače 2018. - 5. nedjelja kroz godinu - B

4. veljače 2018. - 5. nedjelja kroz godinu - B

Može li Bog osmisliti patnju?

(Job 7,1-4.6-7; 2. Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39)

Job je jedan od najvjernijih Židova u Bibliji. Vjerno je i besprijekorno služio Bogu, a Bog je dopustio da se na njega sruči najveće zlo koje čovjeka može snaći. Izgubio je sve imanje, djecu, prijatelje i još na kraju obolio od gube. S Jobovim patnjama ljudi i danas uspoređuju najtragičnije životne sudbine. Gotovo svi ljudi imaju sliku Boga pravednoga suca koji dobro nagrađuje, a zlo kažnjava; svakom čovjeku daje ono što je zaslužio. No život nerijetko opovrgava tu sliku Boga i dovodi u pitanje vjeru u njega. U svijetu postoje nedužni ljudi koji trpe. Zašto? Kako Bog to može dopustiti? Ako dopušta, onda je nemoćan ili nepravedan. Jobov život je bio u svemu nedužan, a i pak ga je pohodila velika bol, a u njoj se osjećao i od Boga ostavljenim. Iz tolike nedužnosti i patnje Job odbija objašnjenja svojih prijatelja te nastavlja potragu za Bogom koji i takvu stvarnost može osmisliti uvjeren da bi to bio jedini pravi Bog. Knjiga o Jobu zapravo je protest protiv slike Boga koju je čovjek sebi stvorio, a u isto je vrijeme traganje za Bogom koji može stati iza patnje nedužnih, traganje, dakle, za Bogom koji patnji može dati smisao. Takav Bog mora postojati, jer kad ga ne bi bilo, onda bi život bio robovanje, muka i besmisao, dolazak iz praha i povratak u prah, sama frustracija! Job je sažima u rečenicu: „Tvoje su me ruke stvorile da me usmrte". Bilo bi uistinu bolje ne roditi se, a za onoga koji se rodio, takav bi život mogao biti jedino prokletstvo kojega se valja što prije osloboditi bijegom pa i u samu smrt.

Kad se prvo čitanje poveže s evanđeljem slika je cjelovitija i jasnija. Isusa koji se vratio iz sinagoge gdje su njegove riječi izazvale čuđenje i divljenje, sada oduševljava mase čudesnim djelovanjem. Sav se razdao Ocu u molitvi i ljudima u djelima ljubavi. Susreće ih u raznim nevoljama. Ispred njegove riječi i ispruženih ruku uzmiču sve vrste zala. Toga je dana bio čudesno uspješan, sav grad je bio pred vratima. Doista to je onaj što ne lomi napukle trske, ne gasi stijenja što tinja. On sve uspravlja i ozdravlja. Bio je sve svima, istinska objava Božje ljubavi koja izaziva oduševljenje. Ljudi su doživjeli pravi vatromet Božjeg djelovanja, a Isusov je uspjeh rastao iz sata u sat: svi su ga tražili. U njemu su otkrili ispunjenje svojih želja, zadovoljenje svih potreba; doživljena sreća se umnažala, večer religiozne euforije dosegla je vrhunac. No on se upravo toga bojao. Te se noći povukao u molitvu, na razgovor i savjetovanje s Ocem. Ujutro je požurio učenike da pođu u drugo mjesto. Izbjegavao je svaku senzaciju. Zašto bježi od uspjeha? Što mu je na duši? Možda sluti da je u Kafarnaumu koji ga diže do neba početak njegove tragedije. Vjerojatno zna da ga mase traže iz interesa i koristi, dok on priželjkuje njihovu vjeru. Ljudi Boga traže i mole zato što ih je na to nagnala nevolja; u zdravlju, radosti i uspjehu obično ne misle na Boga. (Crkve u zemljama blagostanja sve su praznije!) Tko zna nije li zamišljao kako će jednom takve mase izvikivati njegovu smrt pred Pilatom. On bi i ovdje radije vidio vjernike koji nose svoje križeve s pogledom vjere uprtim u konačnog Spasitelja od grijeha i zla, nego euforiju ozdravljenih u vremenitom životu koji za mrvice kratkotrajnih radosti danas slave čudotvorca, a sutra će izvikivati njegovu smrt?

Isusovo poslanje jednim dijelom doduše očituje Božju čudesnu moć i ljubav prema ljudima, ali ne kao cilj, nego kao znak stvarnosti kojoj treba povjerovati i to kao predokus vazmene pobjede i novoga života. Isus vrši mesijansko poslanje, a ne otvara ambulante za ljudske bolesti, ne kani graditi bolnice; za sve će se to svijet sam pobrinuti snagom znanosti i liječničkim umijećima. Isus je objavitelj Božjega kraljevstva i Učitelj vjere koja daje nadnaravnu snagu da čovjek križ s vjerom nosi, uzdajući se u Božju ljubav. No taj put vjere i nade, čini se, ostat će pust i njime će poći tek najvjerniji. Objava je to istine o našoj patnji: križ svoj treba do kraja nositi i pouzdavati se u Boga koji preobražava patnju u slavu, a smrt u život. U Isusovoj će smrti i uskrsnuću očitovati istinu da Bog svoje ne ostavlja, nego proslavlja. Bit će to odgovor na Jobovo pitanje kao i na sva čovjekova pitanja. U njemu je moguće osluškivati jeku Božjeg obećanja: "U dlan ruke svoje sam te zapisao… ti ćeš živjeti".

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi