(Mal 1,14b-2. 2b,8-10; 1 Sol2,7b-9.13;Mt 23,1-12)

Prorok Malahija kritizira svećenike jer nisu slavili Ime Božje iz vjere i strahopoštovanja već iz interesa i materijalne koristi. Po službi časni ljudi, umjesto da se raduju što ih je Bog izabrao i poslao da ljudima naviještaju Božju riječ usmjeravajući njihove živote pravim vrijednostima, oni se predali lažnom ponosu i svjetovnoj gramzljivosti. Vjeru su sveli na kultnu praksu, jalovi formalizam, puko opsluživanje zakona daleko od djelotvornih zahtjeva ljubavi i pravde čime su ljudima davali loš primjer. Isus također oštroj kritici podvrgava religiozne prvake farizeje: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji . Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore a ne čine… Sva svoje djela čine da ih ljudi vide…."

Farizeji, židovska sekta (odijeljeni) u Isusovo su vrijeme postojali već sto godina i okupljali oko šest tisuća pristaša. Bili su pismoznanci, učitelji Zakona i svećenici. Ugledni, poštovani  nasljednici starih učitelja u Izraelu, neki dostojni divljenja, čak i Isusovi prijatelji kao Nikodem i Josip Arimatejac. Njihov glavni nedostatak bio je licemjerje, dvoličnost (dva lica: jedno izvana drugo iznutra). Jedno su propovijedali i naučavali, a drugo živjeli. Izvana su dobro izgledali, a iznutra su bili svakakvi. Zakon i Božje zapovijedi su proučavali i dobro poznavali, ali ne da po njima žive, već da ga kao breme natovare ljudima na savjest. Tradicijom i brojnim krutim pravilima, zapovijedima i zabranama koje su sami umnažali, zastirali su Božju ljubav i plašili vjernike. Držali su se oholo iznad ostalih, namještenom i patvorenom vanjštinom, teatralnim ponašanjem prekrivali su unutarnju bolest formalizma. Tražili su vlastitu slavu, da im se ljudi dive, da ih hvale, nazivaju učiteljima; otimali se za prva mjesta, ukrašavali zapisima od molitava i dičili časnim naslovima da bi izgledali pobožniji, ali u stvari to nisu bili. Došli su na loš glas zbog svoje ambiciozne religioznosti, krutog legalizma, umišljenosti i svake druge ispraznosti. Isus ih je nazivao obijeljenim grobovima, zbog čega im je bio trn u oku, noćna mora. Posvuda su ga prezirali i odbacivali njegov nauk. Iz toga negativnoga iskustva o farizejima, Isus je progovorio svojim učenicima: „Ne dajte se zvati rabbi, najveći među vama neka vam bude poslužitelj, jedan je vaš učitelj, a svi ste vi braća… Tko se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen." Htio ih je svakako očuvati od pogubnog farizejskog kvasca i s njima započeti novo autentično i istinito.

Isus je možda imao je pred očima i današnju crkvenu hijerarhiju, osobito svećenike koji nisu imuni na farizejsku prijetvornost. Uvjereni smo da nije bio protiv hijerarhije kao takve, jer ona postoji u svim društvima pa i u Crkvi. To je ustrojstvo priznato posvuda gdje postoje ljudi odgovorni za druge ljude s pečatom vjerodostojnosti. Otac tako skrbi za obitelj, ravnatelj za školu, direktor za svoje poduzeće i radnike, predsjednik za državu, biskup i župnik, snagom religioznog autoriteta, za vjerničku zajednicu. Svi se zalažu za dobro zajednice i pojedinaca kao što se zalagao sv. Pavao za crkvene zajednice koje je osnivao po Maloj Aziji te ih poziva da se prisjete ne časti i apostolstva, autoriteta i vlasti, nego „truda i napora, noću i danju… propovijedali smo vam evanđelje Božje…" Što je propovijedao to je živio i bio vjerodostojan.