5. svibnja 2019. - 3. uskrsna nedjelja
Ukazanje Uskrsloga u svakodnevici
(Dj 5,27b-32.40b-41; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19 ili 21,1-14)
Jedno od brojnih ukazanja Uskrsloga dogodilo se na obali Tiberijadskoga mora ili Genezaretskog jezera, možda baš na mjestu odakle je kao učitelj slao svoje učenike da propovijedaju i gdje im je obećao da će ih učiniti ribarima ljudi. Učenici su se, naime, nakon tragičnih događaja na Kalvariji, počeli vraćati svom normalnom i svakodnevnom životu. Nisu mogli sjediti i čekati skrštenih ruku. Petar ih je poveo na ribarenje. Nisu ulovili ništa, mreže su bile prazne. No baš tada se pojavio Isus, zapovjedio je da bace mreže i oni bijahu iznenađeni obilatim ulovom. Isus sâm se pobrinuo za objed: blagovali su kruh i ribu, kao ono nekoć kad je umnožio pet kruhova i dvije ribice. U blagovanju i zajedništvu dogodilo se prepoznavanje Uskrsloga ne samo toga jutra, ono se događa i danas za euharistijskim stolom, gozbi kojom kršćani slave Isusovo uskrsnuće da bi krijepili vjeru i primali snagu za svakodnevno življenje.
Susret na jezeru prepoznatljiv je po karakterističnim detaljima koje nalazimo i kod drugih susreta: iz bezizlazne situacije javlja se Isus i započinje nešto novo. Tako je bilo kad je susreo uplakanu Mariju pored prazna groba, kad je k uplašenim apostolima došao kroz zatvorena vrata da ih oslobodi straha, kad je razočaranim „bjeguncima" iz Jeruzalema razlomio kruh nade i, evo sada, kad je svojim učenicima napunio prazne mreže okrijepivši ih novim životnim spoznajama. Svima je ponavljao: „Ne bojte se! Ja sam! Dođite, uzmite, jedite…" Uskrsli je svojim učenicima darovao tri neizmjerna dobra: vjeru u život, nadu u sumnjama i oslobođenje od straha. Od toga se gradi smisao života koji ne dolazi od zakona, zapovijedi, moralnih pouka i novih učenja, nego od hrabrosti da se nadvlada strah i od spoznaje da smrt nema zadnju riječ u našem životu. Isus govori malo, ali riječi su snažne, one pune njihove prazne mreže, pripremaju blagovanje, krijepe, tješe, stvaraju zajedništvo, site gladne života i ljubavi, otvaraju nove mogućnosti i tamo gdje se ljudi osjećaju najnemoćnijima i ne vide izlaza. Učenici Isusa teško prepoznaju, pokazuju čak tvrdoglavo ostajanje kod svoje skučene stvarnosti, pa i kad se pojavi, oni prije pomisle da je utvara, da vide duha, nego što se obraduju njegovu uskrsnuću. Sumnjaju, razilaze se, vraćaju se svakodnevnim poslovima, sve drugo samo ne prihvaćaju olako istinu koju im Isus nudi. On se koji put morao namučiti kako bi ih oslobodio sumnji. Razumljivo, vjera nikomu ne pada s neba, vjera treba novih spoznaja, razgovora, dokazivanja, uvjeravanja, vjera treba vremena i zajedništvo u kojem bude suprotstavljanja, napetostima, krizama čak i razočaranjima, ali samo tako se čovjek otvara istini, novim počecima i mogućnostima koje su bile nezamislive. Vjera dolazi polako, raste u zahtjevnim okolnostima i dozrijeva postupno. Isus upravo majstorski privodi vjeri svoje razočarane učenike. Na kraju susreta je ljubav koja sve što se doživjelo učvršćuje. Petra je tri puta pitao: „Ljubiš li me?" kad je utvrdio ljubav, tada mu je povjerio milost da u njegovo ime propovijeda i djeluje. Na Petrovu su primjeru i ostali učenici naučili da se ne mogu uzdati toliko u svoje sposobnosti već u ljubav prema Gospodinu. Svaki će od njih propovijedati zato što su povjerovali, a ustrajavati u teškoćama i progonstvima oslanjajući se na ljubav kojom ih je pratio Isus i kojoj su se, makar slabi ljudi, uvijek iznova vraćali. Pouka je to i nama danas. Imamo spoznajâ kakve ranije generacije nisu ni slutile. Posjedujemo znanje o vjeri kakvo su drugi stoljećima očekivali; naši su blagdani puni vrsnih i učenih propovjednika, liturgija je svečana, raspjevana, profesionalno uređena. Vjernici sudjeluju u vrhunski pripremljenim duhovnim obnovama i stručnim seminarima, čitaju knjige i prijevode najvećih filozofa, teologa i poznavalaca biblijskih tekstova, pa ipak, baš mi jako teško dolazimo do vjere u uskrslog Gospodina. Čini se da je ona prvenstveno Božji dar, a tek tada plod čovjekove iskrene suradnje. Što nam je činiti? U svjetlu današnjeg evanđelja treba bacati mreže, služiti se svojim sposobnostima, treba prihvaćati i neuspjehe, valja biti spreman na nerazumijevanja i prazne mreže i imati na umu da je vjera Božji dar i plod čovjekova zalaganja.
