Kako se osloboditi grešne prošlosti?

(Iz 43,16-21; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11)

Božja namisao s njegovim narodom prolazila je razna iskustva. Događalo se da je Bog izravnom intervencijom okončavao nevolju u koju je Izrael zapao i tada se čuo njegov glas: „Evo činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate?" Tako je po proroku najavio povratak iz Babilonskog izgnanstva u domovinu. Psalam je to divno opjevao: „Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!". Sv. Pavao svjedoči da je za njega počeo novi život kad je bio zahvaćen od Krista i kad mu se očitovala snaga njegova uskrsnuća. Najveće iskustvo novosti doživjela je grešnica koju su farizeji i pismoznanci, čuvari zakona i legalisti, doveli k Isusu da joj presudi i tako onemogući bilo kakvu budućnost. Njihova prvotna namjera bila je zapravo postaviti Isusu zamku: rekne li da je kamenuju, zanijekat će vlastitu dobrotu i čovjekoljublje koje je propovijedao i toliko puta pokazao te izgubiti ugled pred narodom. Oslobodi li je, doći će u sukob s Mojsijevim zakonom, koji je propisivao da se takve kamenuje. Bili su sigurni da će ga uhvatili u klopku. Isus je, međutim božanskom mudrošću, izabrao treći put i okrutnim sucima predložio da onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen. Te riječi su farizeje pogodile u samo središte i, pozvavši ih da uđu u vlastite savjesti, poljuljale njihovu umišljenu pravednost pokazavši da im je sigurnost na staklenim nogama. Ta, tko je mogao reći za sebe da je bez grijeha? Isusov je prijedlog srušio zid koji su tužitelji podigli između sebe i grešnice. Sila Duha koja je izlazila iz Isusa djelovala je na njihove duše i razoružala ih do kraja, tako da su se povukli bez riječi, bojeći se da im javno ne otkrije njihove grijehe. On je pisao nešto po pijesku, tek toliko da im priušti vrijeme za osobni ispit savjeti. Oni su možda, za to vrijeme, spoznali nepravdu koju čine preljubnicama, a preljubnike koji koriste njihovu slabost, uopće ne spominju. Možda su se suočili s vlastitom hipokrizijom uhvativši se u zamku koju su pripremili za Isusa; naime, shvatili su da Mojsijev zakon primjenjuju na druge, ali da su sebe od njega izuzeli i da je to licemjerno. Oslobođenjem grešnice Isus nije odobrio grijeh i nije dokinuo šestu Božju zapovijed niti umanjio svetost ženidbe, dapače, rekao je ženi da „ide i više ne griješi", ali je u isto vrijeme ostalima zapovjedio da se drže što dalje od kamenja ili ako ga se već laćaju da prvi kamen bace na sebe zato što nisu bez grijeha. Ljudi olako pristupaju kamenovanju kad je riječ o tuđim grijesima, ali kad postanu svjesni da su i sami grešni, kamenje im ispada iz ruku. Grešnici nemaju pravo bacati kamenje na grešnike. Isus je jedini bio bez grijeha, jedini on je mogao osuditi, ali začudo, on ne osuđuje, nego prašta. On ide na križ da spasi grešnike i da im omogući novi početak, da im ponudi priliku za novi život. To je uistinu radosna vijest! Isus i danas, osobito u korizmenim ispovijedima pokazuje grešnicima put kojim se izlazi iz grijeha i slijedi Božje milosrđe, put kojim se prašta bližnjima, jer su i sami primili oproštenje. Uvijek je to put pomirenja nasuprot grešnoj navici da se poseže za kamenjem, druge ranjava ili druge odbacuje. Kao što su od Boga primili milost novog početka, tako ljudi trebaju to oproštenje ponuditi svojoj braći. Ostvaruje se molitva Očenaša: oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim. Kad prosimo milost za sebe, kako je možemo drugima zanijekati? Zar nije molitva umirućega Krista bila upravo zauzimanje za grešnike: „Oče, oprosti im!". Bog nas uči da grijeh treba osuditi, s grešnikom suosjećati. Stoga je Isus ukorio farizejsku umišljenost i opomenuo raskajanu grešnicu, duboko uživljen u bolnu i tragičnu stvarnost koju je ona proživljavala.