Presuda nepoštenim vinogradarima

(Iz 5,1-7; Fil 4,6-9; Mt 21, 33-43)

Domaćin je želio imati vinograd. Izabrao sunčano mjesto, potrudio se, zasadio ga, uredio, ogradio, čak mu je ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi i radosti kojom očekuje njegov prvi urod i bogatu berbu. Cijeli Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi prema Izraelu, izabranom narodu i opjevanom vinogradu. Isus u evanđelju nastavlja temu vinograda, ali joj dodaje ton vlastitog razočaranja što njegov dragi vinograd rađa vinjagu, kiseli urod nevjere, prezira i odbacivanja ponuđenog spasenja. Sve to izrazio je u dramatičnoj priči o zlim vinogradarima koji su gospodareve sluge, proroke, tukli, a njegova sina odlučili ubiti, da bi prisvojili vinograd. Na pitanje što učiniti s opakim vinogradarima slušatelji su Isusu odgovorili da ih treba pogubiti, a vinograd iznajmiti poštenim vinogradarima. Tako su, eto, sami sebi presudili. Naime, politički i vjerski vođe naroda, farizeji, pismoznanci, svećenici i drugi poglavari postupili su okrutno s Isusom: odbacili su ga, izveli na Kalvariju i pogubili. Gospodar će na to odgovoriti jedino mogućom mjerom: vinograd će dati drugim narodima. To će se ostvariti već u vrijeme prve Crkve koja će, kao novi Izrael, novi Jahvin vinograd, preuzeti brigu da Božji plan spasenja ponese u sve narode svijeta. U početku je novi vinograd donosio zadivljujuće plodove. Crkva je rasla i velikom se brzinom širila s kraja na kraj poznatoga svijeta. Ali što se dogodilo? I taj vinograd se s vremenom toliko izrodio da je prestao donositi rod i Gospodar ga je napustio. Činjenica je da su brojne rascvjetane vjerničke zajednice Afrike i Male Azije iz prvih stoljeća kršćanstva izbrisane s lica zemlje? Mi se danas jedva prisjećamo velikih Crkava u Hiponu, Aleksandriji, Korintu, Solunu, Efezu, Filipima… Vidimo njihove ostatke kad pođemo u religiozni turistički obilazak starih spomenika po Turskoj i zemljama bliskog Istoka. Vinograd je bio razoren i povjeren europskim narodima koji su na ruševinama strog Rimskog carstva izgrdili kršćansku Europu s milenijskom tradicijom. Ona se ponosila narodima i državama koje su obilovale plodovima vjere s visoko uzdignutim bakljama evanđeoskog svjetla i nezaustavljivom snagom misionarskog žara kojim se Blaga vijest širila postojećim i novootkrivenim svjetovima. Međutim, kada danas promatramo kršćanstvo Zapadne Europe, ne možemo se načuditi mnoštvu opustjelih vinograda. Francuska, „Prva kćerka Crkve" odriče se svojih kršćanskih korijena. Stara Europa ne želi spomen Kristova imena. Crkva je u mnogim zemljama postala rasklimani vinograd, prestala je davati evanđeoske plodove vjere i svjedočenja te postala beskorisna, pusta i prazna. Milijuni kršćana bespomoćno promatraju kako se društvo urušava i nisu u stanju zaustaviti pogubne sile propasti: nasilja, ratove, teror svjetskih razmjera, mafijaške klanove, kriminal, širitelje lažnih vrijednosti. Suvremeni vinogradari obrađuju samo trećinu plodnih površina i ravnodušno promatraju stotine tisuća ljudi kako umiru od gladi! Ljudi ne smiju na sunce jer je postalo štetno krivnjom nerazumnog odnosa vinogradara prema prirodi. Napredak je bogatima omogućio blagostanje, ali je svima pred vrata dogurao smeće, smog, a možda i neizbježnu katastrofu. Obilje hrane sve nas truje štetnim sastojcima i neizlječivim bolestima. Gdje su kršćani? Zašto su nemoćni oni koji imaju Krista i njegovu snagu? Zašto se povlače u anonimnost oni koji su svjetlo svijeta? Zašto vinogradari u koje je Stvoritelj imao puno povjerenje dopuštaju da ih bauk sekularizacije pomete, da tavore u starim pobožnostima, životare od prigodnih sakramentalnih i blagdanskih obreda, svjesni da sve manje mogu utjecati na suvremena društva i javni moral? Gospodar vinograda ozbiljno je zabrinut. Moglo bi se dogoditi da će se neki drugi vinogradari prisjećati kršćanskih država na ovim prostorima, kao što se mi danas prisjećamo starih Ilira? To nije pesimističko predviđanje već upozorenje Isusove prispodobe koja kaže da će Božji plan spasenja ići dalje s drugim mogućnostima, drugim vinogradarima i novim izgledima.