Nalazite se u > Liturgija dana

8. travnja 2018. - 2. Vazemena nedjelja

Kad Isusove rane progovore

Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31.

Među mladima ima i onih koji iskreno tragaju za Bogom. Željeli bi iskusiti njegovu blizinu. Mišljenja su da bio to bio odgovor na životna pitanja: Zašto čovjek živi? Od kuda dolazi? Kamo ide? Kršćani kažu da odgovor na ta pitanja Bog svijetu daje po Isusu od mrtvih uskrslome. U njemu Bog svakom čovjeku pokazuje istinu koju treba spoznati, put koji treba slijediti i život koji je pripravio za one koji u njega povjeruju. Ljudi tu poruku staru 2000 godina dobro znaju, ali vjera im je slaba! Oni su kao apostol Toma koji je čuo uvjeravanja Marije Magdalene da je vidjela Isusa živoga, čuo je da se ukazao Petru, znao je za svjedočanstvo dvojice učenika iz Emausa i onih koji su ga prepoznali na jezeru, ali informacija, ma koliko istinita bila, nije mu mogla dati vjeru. On je uporno ponavljao da Uskrsloga želi osobno susresti, dotaknuti mu rane i uvjeriti se da je on raspeti ponovno oživio. Dobro je biti kritičan. Uz općenitu istinu treba ostati sve dok ne postane osobna, dok je ne osvojimo cijenom vlastitog iskustva. Tim više što ovo vrijeme najveće znanosti obiluje lakovjernim ljudima, najmanje otpornima na zavodljivosti i laži. Iscjelitelji, spasitelji i gurui egzotičnih učenja u gradovima niču kao gljive poslije kiše. Danas je najviše ljudi koji ne vjeruju ni u što i onih koji vjeruju u svašta. Zdrava kritičnost je zaštitni znak vjere. Ni sumnje se ne treba plašiti. Susret s Tomom poručuje da će Bog u svaku nevjericu, prije ili kasnije, svratiti s nečim uvjerljivim kao rane - dovoljno je da se ostane u zajednici. Uz kritičnost i iskustvo vjera postaje osobna jer ona i nije u bitnom prihvaćanje istine, ma kako velika bila, nego prvenstveno u prihvaćanju osobe. Apostoli nisu propovijedali novu nauku, nego osobu, tvrdeći da se spašava onaj koji vjeruje da je Isus Gospodin. Zanimljivo je da Isus uvažava Tomu i njegovu potrebu za osobnim osvjedočenjem, izlazi joj ususret bez prigovaranja. Isus nije Tomu korio: „Kakvo je to nepovjerenje! Zar vam nisam toliko puta govorio o svojoj muci o svom životnom putu točno ga opisujući kakav će biti i kako će se sve završiti? Toliki su ti pripovijedali da su me vidjeli, zar ni jednom od njih nisi mogao povjerovati?» Ne, onoga dana u svom ukazanju zajednici Isus je prvo pošao nevjernom Tomi i ponudio mu dokaze koje je tražio. Kad su Isusove probodene ruke progovorile, Tomine su oči progledale, a srce povjerovalo. Rane razbijaju i najtvrđu sumnju, pobjeđuju i najveću nevjeru. Čini se da su i ljudi u patnji najjači i najuvjerljiviji zato što su istiniti. U ranama se ne može glumiti ni varati, zato rane osvajaju. Svaka ljudska patnja ima čudesnu moć. Iz nje nikad ne dolazimo isti, ona oplemenjuje; ona je jedino plemstvo na svijetu. Ona je rađanje novog života. Zar nismo svi došli na svijet iz boli? Zar ne odlazimo sa svijeta praćeni agonijom? Patnja odgaja jak karakter, iskrenu dobrotu i prosvijetljenu inteligenciju. Rane su škola mudrosti, bol je nebeski učitelj i nitko pravo ne upozna svijet ni sebe ni život dok ne nauči trpjeti. Toma ni Boga nije mogao prepoznati bez rana, na ranama je pronašao sve odgovore i umirio sva svoja htijenja.

Naša vjera je najvećim dijelom Tomina: vjerujemo, ali nismo još povjerovali. Učimo, ali nismo još položili ispit, družimo se s Isusom, ali nismo još postali njegovi prijatelji.

Vjeru očituje prepoznavanje Boga u životnim okolnostima, iščitavanje njegove volje u događajima i prepoznavanje Njegova lika u bližnjima. Vjerovati znači prianjati uz Boga u dobru i nesreći, u miru i tjeskobi, u optimizmu i sumnjama... Mi smo zapravo neprestano u Bogu, "u njemu se mičemo i jesmo"; to može biti izvrsno znanje, ali samo vjera je sposobna prepoznati Boga i osjetiti njegovu blizinu. Kršćanin treba steći originalno iskustvo vjere. U njemu sudjeluju obično tri naša djelovanja: vidjeti, povjerovati i pokloniti se.

Vidjeti znači biti svjedokom, ali ne i povjerovati. Toma je gledao Isusa svakodnevno godinama, ali kad je bilo pitanje vjere, nije se lako predavao. U Isusa vjeruju oni koji dobiju poseban dar, „koje Otac privuče". Isus je Tomu privukao ranama i njegovo „gledanje" obdario vjerom koja se istoga časa pretvorila u klanjanje i ispovijest kakvu nije dao ni jedan drugi Isusov učenik: „Bog moj i sve moje!"
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi