Nalazite se u

BLAŽENI Augustin Kažotić - 3. kolovoza

BLAŽENI Augustin Kažotić - 3. kolovoza

Trogiranin Augustin Kažotić, dominikanac, biskup Zagreba i Lucere, prvi hrvatski blaženik i jedan od prvih teoloških pisaca u Hrvata, bio je cijenjen od svojih suvremenika kao "izvrsni propovjednik i doktor", "muž vrlo izobražen i dobar" isticao se "velikom erudicijom, svetošću, milosrđem i svim ostalim krepostima", "što su osjetili i mnogi koji su došli pokloniti se njegovim smrtnim ostacima doživjevši mnoga čudesa", pa mu s pravom pripada jedno od najodličnijih mjesta u društvenoj, kulturnoj i religioznoj prošlosti hrvatskog naroda.

O Kažotićevu europskom ugledu svjedoče brojni suvremenici: pape Benedikt XI. (1303.-1304.), Klement V. (1305.-1314.) i Ivan XXII. (1316.-1334.), napuljski kralj Robert I. Mudri (1309.-1343.) i kalabrijski vojvoda Karlo, biograf Opicinus de Canistris (1296.-1352.), povjesnik Galvano della Fiamma (1283.-1344.) i kozmograf Guillaume Adam (+1341.), Splićanin Miho Madijev de Barbezanis (1280.-1350.), Kažotićevi drugovi s Pariškog sveučilišta, dominikanac Bernard Gui (1261.-1332.) i Arnold iz Bamberga, koji mu u kolovozu 1317. posvećuje raspravu De regimine sanitatis (O uputama za očuvanje zdravlja), naglašujući da je piše "svom u Kristu vrlo cijenjenom ocu i predragom prijatelju Augustinu, zagrebačkom biskupu (uz) pozdrav i želje, koje samo zdrav duh poželjeti može". U predgovoru rasprave magistar Arnold otkriva motive svog pisanja: "Budući ste me (vi Augustine) molili da ukratko nešto sastavim o sustavu i uputama za očuvanje zdravlja".

Augustin, izdanak trogirske patricijske obitelji Kažotić, rodio se oko 1260/1265. Otac Nikola slovio je kao ugledan poslovan čovjek, a majka Radoslava Saladini utisnula je sinu osjećaje dobrote, nepristranosti, pravednosti i ljubavi prema siromasima i potrebnima.

U mladenačkoj dobi odlučuje se za Red braće propovjednika. Prve elemente znanja stiče u samostanskoj školi splitskih dominikanaca. Njegovo se ime u povijesnim vrelima prvi put spominje 28. listopada 1286. godine, u oporuci Stane Saladini, koja ostavlja "svom unuku Augustinu, iz Reda braće propovjednika, pedeset libara za knjige". Nadarenog redovnika hrvatska dominikanska zajednica šalje krajem ljeta 1286. na Pariško sveučilište.

Dramatske događaje s putovanja pribilježio je milanski dominikanac Galvano della Fiamma u svojoj Velikoj kronici Reda braće propovjednika: "Iste (1286.) godine kad je umro grof od Casate, inače milanski kardinal, otrovan - kako se pripovijeda - po želji suparničke obitelji Ursini, dva naša subrata, Jakov, nećak kardinala Mateja Ursini, i Augustin iz Trogira krenuli su na studij u Pariz. Kad su prolazili dolinom rijeke Ticino, napali su ih plaćenici obitelji Casate, željni osvete zbog smrti preminulog milanskog kardinala, člana njihove obitelji. Tom je prilikom smrtno pogođen brat Jakov Ursini, dok je brat Augustin (Kažotić) s teškom povredom glave ostao ležati na snijegu, gdje ga je našao gospodin Paganus de Petra, veliki prijatelj dominikanaca, koji je ranjenika dao prevesti u dvorac Rebeco gdje se uz pažljivu njegu uskoro oporavio i 1287. krenuo u Pariz".
Mladi je Trogiranin našao smještaj u ''''Kolegiju jakobinaca'''' te je s uspjehom slijedio predavanja na fakultetima ''''slobodnih vještina'''' i teološkom. Na fakultetu ''''artium'''' Augustin se upoznao s osnovama humanističkih, egzaktnih i prirodnih znanosti. Valja podsjetiti da u kolegiju pariških Jakobinaca, nazvanim tako po samostanu sv. Jakova uz istoimenu ulicu u studentskoj (tzv. Latinskoj) četvrti, Kažotić otkriva spise i živo sjećanje na Alberta Velikog i Jordana Saksonca, začetnika europskog prirodoznanstva i njegovih aplikacija u liječništvu i ljekarništvu. Stečenim će se znanjima učeni hrvatski dominikanac obilno koristiti kao zagrebački biskup i prosvjetitelj.

Nije isključeno da je učeni hrvatski bogoslov nakon uspješnih studija u gradu svjetlosti koju godinu predavao na nekom talijanskom učilištu ili je kao teološki savjetnik bio u službi nekog crkvenog prelata iz svog Reda do 1301. kad ga je kardinal Nikola Boccasini, bivši general dominikanaca poveo sa sobom u Ugarsku i Hrvatsku na čelu papinskog poslanstva koje je trebalo pripremiti dolazak Karla I. Anžuvinca na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Nakon izbora za papu kardinal Boccasini je kao papa Benedikt XI. 3. prosinca 1303. svog kapelana Augustina Kažotića imenovao biskupom zagrebačkim.

Kažotić je kao zagrebački biskup započeo obnovu religioznog života u svojoj prostranoj dijecezi. Proveo je reformu bogoslužja u katedrali, uveo obavezni zajednički časoslov za članove stolnog kaptola i nastojao oko obnove liturgijskog pjevanja.

Biskup Augustin blizak je narodu. S najsiromašnijima dijeli prihode svoje biskupske menze. Guillaume Adam, francuski dominikanac, misionar u Perziji i barski nadbiskup, u svojem Vodiču za putovanje na Istok pomorskim putem (1332.) pribilježio je zanimljivu anegdotu o svom hrvatskom subratu: "Brat Augustin, član našeg reda i zagrebački biskup, zamoljen od redovničke subraće za savjet mogu li primiti određenu svotu novca od nekog velikodušnog plemića, upozorio ih je na opasnost da bi se takvim prihvaćanjem odveć vezali uz dotičnog plemića.

Augustin poziva dominikance na primjer njihova utemeljitelja sv. Dominika, koji insistira da se njegovi sljedbenici odreku materijalnih posjeda, jer bi ih to moglo priječiti u slobodnom propovijedanju. Stoga ću radije poslušati preporuku našeg utemeljitelja i ostati slobodan nego da se primitkom ponuđenog novca ili drugog kakvog posjeda vežem uz prohtjeve darovatelja". Zagrebački biskup rado sudjeluje na javnim crkvenim manifestacijama, hodočašćima i proštenjima, na koja, po biskupovim riječima, neki dolaze da se "opiju i potuku, nedolične pjesme pjevaju i vode kolo u kojem vragometno plešu". Laureat Pariškog sveučilišta na području prostrane zagrebačke dijeceze uočava da je vjera jednostavnog puka nerijetko isprepletena praznovjerjem, što učeni biskup u svojoj raspravi O krštavanju slika i drugim oblicima praznovjerja, čiji sadržaj podastire znanstvenom savjetu održanom 22. kolovoza 1320. u Avignonu pod predsjedanjem pape Ivana XXII.

Dvama primjerima, uzetim iz osobne pastoralne prakse, Augustin ilustrira intelektualno i moralno stanje onoga vremena u Hrvatskoj. Primjeri ocrtavaju zdravstvenu kulturu hrvatskog sjevera na prijelazu iz XIII. u XIV. stoljeće. Biskup Kažotić ističe da mnogi od njegovih vjernika drže kako se bolest gube efikasno liječi uranjanjem bolesnika u vodu i izgovaranjem riječi krštenja. Hospicij ili ''''špital'''' sv. Petra u Zagrebu bio je u ono vrijeme utočište siromašnim gubavcima, koje se nastojalo odijeliti od zdravog stanovništva, o čemu svjedoči ''''transitus leprosorum'''', poseban prijelaz za gubavce na Savi kod Zagreba.

Drugi se primjer odnosi na upotrebu riječi i tvari sakramenta potvrde ili krizme u nereligijske svrhe te smatra praznovjernim "one koji drže da sakrament potvrde, utisnut na čelo potvrđenika, može odstraniti glavobolju i druge slične bolesti". Učeni biskup i teolog izjavljuje da su "sakramenti Crkve određeni prije svega za dobro duše, kao neko ''''povijanje rana'''' i pripomoć ljudskoj krhkosti protiv slabosti grijeha, pa onaj koji sakrament dijeli ili prima s namjerom da zadobije (fizičko) zdravlje ili da poluči neki materijalni uspjeh, ne bi upao u zloću svetogrđa već bi ga radije trebalo ubrojiti među one koji Bogu ne služe iz nade u buduća dobra nego iz vremenitih probitaka".

U raspravi O krštavanju slika kao i u spisu O siromaštvu Krista i njegovih učenika Augustin trijezno i bez strasti izlaže teološku i društvenu problematiku svog vremena. Odlučno se usprotivio primjeni radikalnih sredstava, tj. inkvizicijskih procesuiranja neukih ljudi optuženih zbog praznovjerja, jer je korijene zla vidio u neupućenosti i neznanju. Pred papom Ivanom XXII. i avignonskim skupom Augustin Kažotić astrologe, bajaoce i gataoce ispričava neznanjem i bijedom pojedinaca, koji svoj bezizlazni društveni položaj rješavaju uranjanjem u nestvarni svijet tlapnji i privida. Učeni hrvatski biskup jedino učinkovito sredstvo vidi u duhovnom napretku i prosvjećivanju puka.

Kažotićeva odlučnost da se zlu neznanja suprotstavi prosvjetom dovest će do ostvarenja zamisli da se u Zagrebu osnuje prvo visoko učilište u Hrvata. Utemeljitelj katedralne škole, ustrojene po uzoru na Fakultet ''''artium'''' Pariškog sveučilišta i dominikanske ''''svečane studije'''' poziva se na 18. zaključak Trećeg lateranskog sabora (1179.) koji insistira da "Crkva treba zbrinuti potrebne ne samo u onom što se odnosi na uzdržavanje tijela nego i u svemu što pridonosi napretku duha (te da) spriječi kako siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne budu u nemogućnosti poći na nauke i napredovati u znanju". (Utemeljujući katedralnu školu u Zagrebu, biskup Kažotić osigurava crkvenu nadarbinu voditelju škole kanoniku-lektoru i njegovim pomoćnicima da "bez naknade poučavaju klerike zagrebačke biskupije i sve siromašne studente, otvarajući im tako putove znanja". Prema strogim Augustinovim odredbama, koje u kaptolske Statute 1334. unosi biskupov najbliži suradnik Ivan arhiđakon gorički, magistar u ime poštovanja ne smije ništa, pa čak ni najmanje usluge, tražiti od "siromašnih studenata koji prose ili bi prosili da ih netko iz milosrđa ne uzdržava. Od studenata koje zbrinjavaju roditelji ili rođaci, koji, istina, nemaju vlastitog posjeda ali radom dostatno zarađuju za život, o Božiću i Uskrsu može zatražiti po jednog kopuna i četiri kruha ili četiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja, (dok se od djece onih imućnijih) može tražiti po dvanaest banskih denara, a od sinova velikaša i po dvadeset denara".

Spomenute Kažotićeve odredbe ukazuju na slojevitost srednjovjekovnog hrvatskog društva na čijem se dnu nalazi najsiromašniji sloj ruralnog pučanstva i gradske sirotinje, čija je egzistencija ovisila o tuđoj pomoći, slijede zatim najamni radnici, zanatlije i trgovci, niže plemstvo i konačno na samom vrhu uski krug bogatih velikaških obitelji. Na život studenata fakulteta ''''artium'''' kod Malog mosta u Parizu podsjeća i program studija koji je biskup Kažotić propisao za polaznike katedralne škole u Zagrebu. Ivan Gorički izvješćuje da zagrebački "studenti svakog jutra najprije slušaju predavanja iz (latinske) gramatike (...) u podne, kad su već bili spremniji slušati, tumačila im se dijalektika ili logika, dok su se poslije ''''večernje'''' (tj. sredinom poslijepodneva) ponavljale deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi budu sposobni izražavati se latinski i razumjeti što im se predaje". Učeni biskup insistira da se temeljni tekstovi ili tzv. ''''auctoritates'''' iz Svetog pisma, patrističkih i skolastičkih pisaca kao i djela profanih autora Aristotela, Seneke i Avicene "čitaju po redu, jer oni, koji su dostatno poučeni, sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uočiti smisao istih, kako to iskustvo pokazuje".

Želja je Augustinova da se sve studente bez razlike poučava "barem u osnovama ljudskog znanja, prema njihovoj nadarenosti i sposobnostima, ne sve na isti način nego raznoliko, onako kao što se i sposobni liječnici služe raznolikim lijekovima za liječenje različitih vrsta bolesti". Kažotićeva katedralna škola u kulturnom, političkom i vjerskom središtu svih Hrvata prva je visoka škola u Hrvatskoj, u kojoj naziremo fakultete ''''artium'''' (filozofije) i teologije, o čemu svjedoči i dragocjeni rukopisni kodeksi, koje je učeni Trogiranin donio u Zagreb ili ih je naručio za potrebe studija. Današnja Metropolitanska knjižnica u Zagrebu posjeduje iz Kažotićeva razdoblja temeljna djela za studij latinske klasične i srednjovjekovne književnosti, astronomije-astrologije, matematike, spise iz zemljopisa, meteorologije, zemljomjerstva i drugih tzv. ''''laičkih znanosti'''', a uz njih i ne manje važan fond biblijskih i teoloških djela iz patrističkog i skolastičkog razdoblja, ali i dragocjene spise Gracijana, Huguccia Pisanskog i drugih uglednih pravnika.

Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Ptolemejevih, Aviceninih, Abu Ma''''sharovih i Sacroboscovih djela ukazuje na kozmogonijske i prirodoznanstvene rasprave u zagrebačkoj katedralnoj školi, gdje Platonov spis O duši svijeta predstavlja jedno od temeljnih pitanja srednjovjekovlja koje pokušava dati odgovor na međuodnos mikro i makrokozmosa, podsjećajući pariškog laureata Augustina Kažotića i njegove zagrebačke studente na "legitimum societatis foedus" neba i zemlje.

Kad se papa Ivan XXII. uvjerio da svojim posredovanjem neće u kralja Karla Roberta ishoditi dopuštenje da se Augustin Kažotić slobodno vrati u Zagreb imenovao ga je 21. kolovoza 1322. biskupom Lucere u južnoj Italiji. Na putu u sjedište svoje nove dijeceze Augustin se opet kratko zadržao u Paviji. O tome svjedoči njegov suvremenik Opicinus de Canistris koji 8. listopada 1322. bilježi u svoj «Dnevnik»: Prolazeći kroz Paviju vrlo sveti muž brat Augustin, Reda propovjednika, premješten iz zagrebačke u lucersku biskupiju, predobrostivo me primio, opomenuo i odobrio moja pisana djela. Kažotića su u Luceri, netom oslobođena od Saracena, čekali novi i brojni problemi.

Iako je svojom novom biskupijom upravljao vrlo kratko vrijeme, nepunu godinu dana, ipak je i to bilo dovoljno da stekne nepodijeljene simpatije naroda. Umro je u Luceri 3. kolovoza 1323. na glasu svetosti, a već 20. listopada 1325. kalabrijski vojvoda Karlo moli papu da «nedavno preminulog lucerskog biskupa Augustina proglasi svetim». Iz jednog pisma vrhovnom starješini dominikanskog reda moglo bi se zaključiti da je papa Ivan XXII. Kažotića proglasio svetim. Buli kanonizacije nema međutim ni traga među avignonskim registrima. Iako se Augustinov kult u narodu nikada nije ugasio, ipak je trebalo čekati 19. lipanj 1700. kada je njegovo javno štovanje službeno odobrio i potvrdio papa Inocent XII., odnosno 4. travanj 1702. kada ga je papa Klement XI. proglasio blaženim.

Akademik Franjo Šanjek, OP

Molba za kanonizaciju Augustina Kažotića papi Ivanu XXII od Karla, vojvode kalabrijskog i potkralja napuljskog, sina Roberta Anžuvinca

Slika bl. Augustina Kažotića iz dominikanskog samostana sv. Nikole u Friesachu (Austrija) s legendom: blaženi augustin, biskup reda propovjednika
Svetome u Kristu Ocu i preblagome gospodinu Ivanu po providnosti Božjoj Svete Rimske i sveopće Crkve Vrhovnome svećeniku, Karlo vojvoda kalabrijski, poniznu molbu i pobožne poljupce blaženih nogu.

Da ne zamaram dugim govorima uzvišeni Oče i Gospodine, prezauzete uši Vaše Svetosti, vidio sam da na ovoj stranici treba prestati nabrajati vrlo veliku hvalu što ju je u ovim krajevima (Italije) blaženi otac Auguastin, nekoć biskup Grada Svete Marije a odnedavno prozvanog Lucera, stekao mnogim čudesima koje je poslije njegove smrti pokazala božanska blagost, vrlo bogata u svom milosrđu i darežljiva u nagradi, ali i na temelju njegovih zasluga, te ih još svakodnevno pokazuje. Vjerujem da su neka od njih na temelju širenja glasova stigla do Vas; iščekujem, dapače želim, da pojedinačna čudesa koja su stvarno velika prikladnim objavljivanjem dopru do Vas i u javnost. Kao što sam iz pouzdanih vrela saznao, nije Vašoj Blaženosti bilo nepoznato kakvu je iskrenost života pokazivao, kako je izvanredno bio jasan u znanostima i siromašnima dijelio izdašnu milostinju, dok je još bio živ među nama.

I ja sam, Velečasni moj Gospodine, Bog mi je svjedok da govorim čiste savjesti, čim je on stigao u ove krajeve, više puta s njime razgovarajući shvatio i vidio u njegovim riječima, u licu, u gestama, kako je ljubazan bio njegov razgovor i da je sve što je u njemu bilo izvornog, i znanje i kreposti, bilo na spasenje duša i kad sam, pošto se on preselio k Gospodinu, iz velike pobožnosti koju sam gajio prema njemu, posjetio njegov dom, saznadoh od vrlo povjerljivih ljudi o pojedinim njegovim čudesima koja je Bog učinio po njegovim izvrsnim zaslugama. Stoga dakle odlučih da u tome točnije obavijestim Vašu Blaženost i da pobožno zamolim da se počne istraživati o (svetačkom) životu ovog blaženog oca i o njegovim čudesima, prema običajima koji su u takvim slučajevima uobičajeni u Svetoj Crkvi; kada, dakle, donosioci ovog pisma stignu do Vaših nogu s dužnim poštovanjem i velikim povjerenjem, onda odano tražim i ponizno molim da blaga, pronicava i dobrostiva Vaša providnost (ako dopuštate) dadne ovu molbu na raspravu i da svojom oštroumnom pameću uslišite njezin sadržaj te naredite da se obavi istraživanje kako to običaji i zakoni zahtijevaju.

Ako ova istraga, kada bude provedena i Vama predstavljena to preporučuje a Vaša dobrostivost odluči da spomenutog oca na čast i poštovanje Onoga koji ga je kao slavni nagraditelj udostojao posvetiti, svečanim proglašenjem svetim (ako je moguće) unese u popis svetaca da njegove velike zasluge i čudesna djela ne bi bila lišena dužne nagrade; zbog toga bi se Sveta Majka Crkva i u ovo vrijeme Vašeg upravljanja razveselila zbog ovog novog pridruženja takvom zajedništvu (svetaca) i obradovao bi se grad (Lucera) u kojem je on sretno preminuo i još sretnije u Gospodinu počiva.

Dano u Napulju, godine Gospodnje 1325. dana 20. listopada.
Preveo: Adalbert Rebić
(u: BAK, XIX, (1993.), br. 21, str. 14)

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi