Nalazite se u

Imendan, simbolika ili nešto više?

Imendan, simbolika ili nešto više?

Djeca danas slave rođendan raskošno i veselo po igraonicama uz tete animatorice, glazbu, poklone, čestitke pa čak i dječji šampanjac. Rođendanu i treba dati ozračje radosti i veselja jer tako pokazujemo kako je život značajan i veličanstven. Ma koliko se naši životi razlikovali u sreći, patnji, boli, bogatstvu, siromaštvu, slavi ili anonimnosti, mi smo tu na ovoj zemlji i veselimo se životu. „Svijet je lijep, a život dar je s neba",  rekao je Vladimir Nazor u ditirambu Cvrčak, u kojem slavi i život i prirodu.

U danu prvog plača, prvog udisaja i pogleda postali smo dionici svijeta.  No još po nečemu vrlo važnom i bitnom ulazimo u svijet. Dobili smo ime.  Roditelji su nam ga nadjenuli po djedu, baki, književnom liku iz nekog bestselera, ili samo zato što je bilo hit u vrijeme našeg rođenja. Prati nas od prvog dana života, okrećemo se na njegov zov i postajemo svjesni kako nas je obilježilo dok živimo, pa i poslije. Stoga je i izreka: ''''nomen est omen'''', (ime je predznak), jer ono je dio naše osobnosti, po njemu smo to što jesmo, na papiru i u javnosti. Ne znam ima li u svijetu itko bezimen?

Sva su imena lijepa, nema ružnih, dok ih ljudi ne izopače i umrljaju svojim lošim postupcima, a neki su ovjekovječili  svoja imena i uzdigli ih na pijedestal povijesti.

Ako kojom srećom nosimo ime svetca ili svetice, ne bi li bilo korisno češće se prisjećati kako je onaj čije ime nosimo svoj zemaljski hod ispunio vrijednostima koje su vječne, ma kako se svijet mijenjao? Možda bismo, osim samog  imena, trebali baštiniti i osobine po kojima je svetac postao izuzetan, velik, bolji od drugih. U osnovi svetačkog života bila je dobrota, ljubav, odanost, žrtva, snažna vjera, postojanost, skromnost…

Zar ne bismo poželjeli, posebno u današnjem svijetu, vidjeti više ljudi s takvim  vrijednostima?

Jedan posve običan događaj potaknuo je moje razmišljanje o imenima koje nosimo.

Kada je osmogodišnja djevojčica Marta završila prvi razred jedne zagrebačke škole i provodila bezbrižno ljeto na moru, dvadeset i devetog srpnja, na spomendan svete Marte, iznenadio ju je jedan telefonski poziv. Njezina vjeroučiteljica, časna sestra, čestitala joj je imendan i posebno ju razveselila. Samim pozivom naglasila joj je značenje tog dana, a kao osoba iz vjerskog života dodala je imendanu ono najvažnije-duhovnu dimenziju.

Lijepo je nositi ime ove svetice koje na aramejskom, jeziku kojim je Krist govorio, znači gospodarica. Marta je bila jednostavna žena, odana Isusu, voljela ga i vjerovala mu: „Da Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija Sin Božji."

A nepokolebljivom molbom za brata Lazara: „Ali znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega", prenosi i na nas sigurnost u Božju pomoć i onda kad nam je sretan ishod gotovo nemoguć.  

Pamtimo je i po rečenici koju joj Isus upućuje kada se počašćena njegovim dolaskom trudila biti savršena domaćica:

„Marta, Marta, za mnogo se brineš  a jedno je potrebno. Marija je zacijelo odabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti."

(Lk 10, 38-42). Marija je sjedila i slušala što je Isus govorio.

Sveta Marta ostavila je trag zbog svoje neposrednosti, iskrenosti, neprekrivene osjećajnosti, poletnosti i predanosti poslu.  Zasigurno je dobro što ju djevojčica Marta ima za svoju nebesku zaštitnicu. Ali prepoznaje li svijet danas vrijednosti ove svetice?

Petogodišnja Bruna, Martina sestrica, osjetila se uskraćena za imendansko slavlje. Ove godine udovoljili smo njezinoj želji i šestoga listopada na spomendan svetog Bruna iz Kölna, Brunu smo razveselili čestitkom.

Život ovog svetca osnažio nam je vjeru i pročistio misli. A kako i ne bi kada je davno jedanaesto stoljeće imalo tako   ozbiljnog i učenog čovjeka. Bio je predan knjizi, predavao teologiju, filozofiju, retoriku, logiku. U svojoj skromnosti odbijao je visoke crkvene dužnosti, a osjetljiv na grijehe svoga vremena odlučio se povući u osamu. Tamo negdje u Alpama, u kraju La Grande Chartreuse, gdje se planinski vrhovi spajaju s nebom, u ljepoti i tišini prirode nalazio je put Bogu. Bilo je to u samostanu kartuzijanaca, najstrožem redu katoličke crkve, čiji je osnivač.

Danas kad su različite opasnosti uzburkale naš svijet, kad se osjećamo nesigurno jer je laž prekrila lice istine, a temeljne ljudske vrijednosti sve više blijede, nisu li nam spomendani svetaca, tih duhom čestitih ljudi prijeko potrebni, ne samo kao slavlje, već kao opomena i pouka.

Marta i Bruna su moje unučice.

prof. Vojna Krizmanić

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi