Pred postajama Križnoga puta

Korak je do proljeća. Najavljuju mi ga amule s tisućama bijelih cvjetića čiji me miris prati do obližnje crkve. Drugi je korizmeni petak. Popodnevna je pobožnost Križnoga puta, pobožnost drugačija od svih drugih. Oduvijek me pratio osjećaj kako sam u toj molitvi najbliže Isusu i njegovoj Majci. Na neki čudesan način, i mi ga pratimo do Kalvarije postajama Križnoga puta, poput onih koji su mu vjerovali i koji su s njime dijelili njegovu bol.

U svakoj postaji gradacijski kulminira patnja pravednika koja duboko dira ljudsko srce, pa nas snagom drame odvodi u ono vrijeme stvarnog događanja, ali nam nužno nameće i naš trenutak života, uz vječni problem - kako pobijediti zlo u sebi i oko sebe.

Grč boli na Isusovom licu govori mi kako mu patnja ne smije biti uzaludna.

Pa vjerujem kako ćemo, u molitvi i dubokom promišljanju pred postajama Križnoga puta, pronaći u sebi izgubljenu samilost i osjećaj pravednosti, ili ljubav i odgovornost, ili pak težnju za istinom. Spoznat ćemo i težinu uvrede, posljedice izdaje, a iznad svega razumjeti uzvišenost žrtve. Ako se dogodi samo nešto od toga, uspjeli smo. Bit ćemo bolji, a svojom ćemo dobrotom i druge učiniti boljima.

Uspjeli smo i ako Isusov grč boli prepoznamo na licu bližnjega i pokušamo mu pomoći. Ili ako Marijinu tugu osjetimo u očima majki koje su ranjene patnjama voljene djece i pružimo im utjehu.

Ne smijemo, poput Pilata, oprati ruke i hladno reći: „ To je vaša stvar!"

Možemo biti drugačiji i bolji, uvjerena sam.

Samo gdje su nam djeca, koju ćemo učiti dobru pred postajama Križnoga puta?

Gdje su nam mladići i mladi očevi, koji će na vrijednostima i porukama Isusove muke odgajati svoju djecu? Treba li nam više dobrih i pravednih muškaraca poput Josipa iz Arimateje?

Mogli bismo više pobjeđivati zlo kada bi pred križnim postajama bilo više djevojaka i mladih majki. Treba li nam danas više žena kao što nekoć bijaše Marija iz Magdale?

U maloj crkvi na Zametu, toga petka, bilo je malo djece, premalo mladića i djevojaka. Korizma nikako ne smije biti prazan hod do Cvjetnice, do Uskrsa. Ona je duhovna priprema za Uskrs, priprema pred postajama Isusovog Križnog puta. Cvjetnicu ćemo proslaviti maslinovim grančicama, a Veliku subotu košarom blagoslovljene hrane.To su lijepi običaji.

Ali jao, ako bit Isusova Uskrsa ostane na blagdanskom stolu, a grč boli na Isusovom licu skriven u polutami crkve.

Vojna Krizmanić, prof.