Od svete Lucije do Sveta Tri kralja

Stari običaji u Dalmatinskoj zagori

Zima je. Noći su sve duže, a dani sve kraći. Priroda i ljudi čeznu za svjetlošću i toplinom. Čovjek priželjkuje još veću blizinu zvjezdanog neba. Uskoro će najljepši kršćanski blagdan. Osjećaji su mekši, u srcu je toplije. Suza lakše iz oka poleti za onima kojih više nema, a koje smo voljeli. U blagdanskom ozračju jasnije se vidi prošlost.

Listam stranice podsvijesti i prisjećam se dana djetinjstva od svete Lucije do Sveta tri kralja.

Strašna bura posušila bi zemlju u našoj ulici, stvrdnula udubljene lokvice i kanaliće koji ostadoše od zadnje kiše pa bi tlo bilo posve neravno.  Svake godine neizostavno, usprkos lošem putu do našeg doma, dolazila bi nam sveta Lucija s darovima.

Vraća mi se u sjećanje večer iščekivanja i jutro nakon. Ne pamtim točno do kada dopire moje ushićenje ovom kršćanskom mučenicom, ali gotovo da je sezalo u same početke mojih prvih svjesnih doživljaja. Roditeljske priče o životu svetice ostale su mi nejasne. Mislim da ju je svako dijete u svojoj mašti vidjelo na svoj način. Jasno se sjećam kako sam svaki put uoči njenog dolaska donosila čvrstu odluku kako te noći neću spavati, kako ću je čekati žmirkavih očiju ne bih li je vidjela. Moja bi odluka svaki put nestajala u tvrdom dječjem snu, a ujutro bi se rasplinula pred šarenim bombonima iz Lucinog paketića.

Što su roditelji bili rječitiji bajkovitost dolaska svete Lucije bila je veća.

A što je više trebalo dječjem svijetu?!  

Ali najbitnije je da nas je našla i to po mračnoj studenoj noći među ostalom djecom u gradu. Čudili smo se zašto ona neće posjetiti oficirsku i još neku drugu djecu u ulici, ali oni su nam rekli kako će njima darove donijeti Djed Mraz. Nismo tada ništa znali o tom razdvajanju, ali se nismo ni brinuli. Voljeli smo mi našu Lucu (tako smo je zvali od milja) jer je s njom počelo naše iščekivanje prvih poklona. U Lucinom je paketu bilo spremljeno nešto više od bombončića, a to je naša prva spoznaja darivanja i saznanje da je u poklonu zapakirana dobrota onog koji daruje i zasluga onog koji prima jer su nam rekli da je sveta Lucija dobra i da daruje dobru djecu.

Njezin dolazak najavio bi našim majkama da je krajnje vrijeme za sijanje pšenice kako bi u zdjelici oko ''''''''''''''''šterike'''''''''''''''', u toplim ''''''''''''''''kužinama'''''''''''''''', zazelenila do Božića. Vrijeme od svete Lucije prolazilo nam je u iščekivanju velikog i najradosnijeg blagdana.

Trebalo je na vrijeme nabaviti bor, naći mahovinu za jaslice, kupiti prskalice. Roditelji su smirivali naše nestrpljenje tješeći nas kako za sve to ima dostatno vremena.

U istinsko blagdansko veselje Božića ulazili smo na Badnjak. Naše roditelje i nas ponijelo bi neko posebno ushićenje, neopisivi zanos. Niti jedan dan u godini veselje nije bilo tako intenzivno i iz dubine duše. U nama i oko nas bila je radost.  Domaćice su pripremale posna jela, ali pekla se orahnjača, ''''''''''''''''motali arambaši'''''''''''''''', a bit će i pečenja za sutrašnje slavlje. Kroz zamagljene i odškrinute ''''''''''''''''ponistre'''''''''''''''' širili su se ugodni mirisi različitih božićnih jela.

I siromašnije obitelji imale su obilje jela na božićnom stolu. Znalo se reći: „Božić je jednom u godini!"

U ''''''''''''''''oborima'''''''''''''''' su se jedna za drugom prestajale glasati ''''''''''''''''tuke'''''''''''''''', a onda bi za naše domaćice uslijedio pravi mesarski posao. I mi smo za Božić često imali ''''''''''''''''tuku'''''''''''''''' na stolu. Majka bi je, uz cjenkanje, kupila na pazaru nekoliko dana prije Božića i držali smo je na ''''''''''''''''šufitu''''''''''''''''.

Jedne godine ''''''''''''''''tuka'''''''''''''''' je bila slabašna i nekoliko puta na dan majka ju je ''''''''''''''''šopala''''''''''''''''. No prilikom jednog povratka sa ''''''''''''''''šufita'''''''''''''''' nije dobro zatvorila vrata pa je naša ''''''''''''''''tuka'''''''''''''''' preletjela uske kalice i odšetala na susjedne krovove. Cijeli dan iščekivali smo je bezuspješno.  Nije bila jeftina pa nas je dobro ražalostila svojim bijegom. Ali eto, vratila se tek pred noć odspavati na starom mjestu. Odahnuli smo. U strahu da ponovo ne pobjegne promijenili smo joj mjesto boravka, ali je nismo uspjeli udebljati. Nakon slasnog ''''''''''''''''tučjeg'''''''''''''''' pečenja na Božićnom ručku, jednoglasno smo se složili kako je to bila naša najukusnija ''''''''''''''''tuka'''''''''''''''' na ''''''''''''''''pijatu''''''''''''''''.

Nas je čekao najljepši dio posla, kićenje bora i pravljenje jaslica. Naši okićeni borići, umjesto električnih žaruljica, imali su raznobojne voštane ''''''''''''''''šterikice'''''''''''''''' s malim metalnim svijećnjacima na štipaljku. Umjesto današnjih jednobojnih kuglica, visile su raznobojne pa šareni bomboni i u srebro obojane šiškice. Na kraju bismo po grančicama razvukli bijeli pamuk. Mislim da je naš borić bio pravo božićno drvce i baš tako šareno i jednostavno okićen, živim je  riječima govorio o radosnom rođenju djeteta.

U zelenilu mahovine pod borom, brat bi napravio velike jaslice, zidine Betlehema, štalicu s malenim Isusom položenim na slamicu, pastire, ovčice... Te uspomene još jasno svijetle u mojim očima.

Soba s borom i jaslicama postala bi u to sveto vrijeme najljepše i najposjećenije mjesto u stanu, posebno za djecu.

Za susjede koji bi nam poslije mise, svečano odjeveni, dolazili poželjeti sretan Božić uvijek je bilo kolačića, ''''''''''''''''bićerin'''''''''''''''' rakije ili maraskina iz ''''''''''''''''bocuna'''''''''''''''' opletenog slamom. I mi smo čestitarski posjet uzvraćali rodbini i prijateljima.

Okićeni borići budili su radost, a pred jaslicama svi smo bili bolji u duši i izgledom svi djeca. Samo božansko Djetešce moglo je donijeti takav osjećaj.

To najneobičnije rođenje na zemlji počelo je znakovito. Njegov dolazak na ovaj svijet pratila je svjetlost s neba, a na zemlji Ga je, pored dobrih pastira i kraljeva, dočekao i okrutni Herodov mač. U mom ''''''''''''''''malom mistu'''''''''''''''' bilo je onih koji su Ga poput Heroda dočekali neprijateljski. ''''''''''''''''Uvukli'''''''''''''''' bi se na Ponoćku, među mnoštvo vjerničkog naroda, ne bi li čuli ima li u božićnoj propovijedi našeg fra Silvestra neprijateljskih poruka protiv vlasti.

O božansko Dijete, zašto su se Tebe vlastodršci tako silno bojali? !

Ali mi smo Te maleni Božiću dočekivali s najvećom radošću, poput onih priprostih pastira čista srca koji Te prvi posjetiše. Samo je naše nevino dječje srce moglo osjećati hladnoću neudobnog svratišta u kojem si se rodio i oštru slamicu na koju Te položiše.

 U našim smo Te jaslicama grijali svojim pogledima kao što su te Marija i Josip grijali svojim dahom.

Imali smo mi za Božić i svoju pravu dječju tugu. Zvona bi od ranog jutra veličala Božić i pozivala na božićne mise, a mi smo morali u školu. Taj dan bili smo u školi tijelom, ali ne i duhom. Nitko nije mogao zaustaviti naše misli koje ostadoše u slavljeničkom ugođaju doma uz naš okićeni bor. Slavlje smo nastavili na božićnom ručku i popodnevnoj Svetoj misi kada bi se našom velikom crkvom zaorile božićne pjesme u sav glas. Sva djeca u crkvi stajala su oko velikih jaslica i svima su iz očiju iskrile radosne zvjezdice. Na kraju Svete mise bili smo sretni što će nas velika zvijezda repatica na plavom nebu iznad jaslica voditi u nova božićna slavlja i što će to najljepše doba u godini još potrajati.

U tim blagdanskim zimskim večerima stariji bi nam priuštili slatku zabavu. Rodbina se okupljala kod moje bake. Moja teta, koja je svirala violinu, zasvirala bi nekoliko božićnih melodija i raspoložila društvo za igranje tombole.

A onda bi se razvilo pravo igračko raspoloženje. Cijelu večer svi bi bili bučni i zaigrani, napeto se iščekivao željeni broj za cinkvinu, tombolu, a onda nekom radost, nekom razočaranje. Uvijek je krivac bio onaj tko nije dobro izmiješao brojeve u vrećici.

S ugodom se sjećam tih slavljeničkih večeri, pamtim vedra lica, bučne razgovore, pucketanje vatre iz bakinog ''''''''''''''''špajera'''''''''''''''' i priželjkivanja da večer  traje što duže. Često se pitam - zašto su te večeri ostavile tako značajan trag u meni? Je li to zbog obilja ljudske topline i iskrenog zajedništva? Je li to danas nepovratno izgubljeno?

Silvestrovo je, zadnji dan stare godine. Navečer ćemo u crkvu zahvaliti  Gospodinu na protekloj godini. Pjevat ćemo „Tebe Boga hvalimo!" A i imendan je našem vjeroučitelju, fra Silvestru Aračiću, fratru velikog srca pa mu moramo čestitati.

U parku pokraj crkve, na staru godinu, gradski su oci ukrasili  prostor borovima, malim drvenim kućicama i Djedom Mrazom. Lijepo i veselo, ali malo su zakasnili jer mi smo počeli slaviti mnogo ranije, sve od svete Lucije, pa smo mislili da taj urešeni parkić i nije baš za nas. Potajno smo znali da je to za onu djecu kojima Djed Mraz nosi darove. 

Pucalo se na staru godinu, ali ne onako jako kako su naša braća pucala na Badnjak. Ostrugali su više šibica puneći ''''''''''''''''ključeve za pucanje''''''''''''''''.

 Pucnjevi mladića odjekivali su u Božićnoj noći, a svaki je pucanj bio vapaj nebu da jednom u našem ''''''''''''''''mistu'''''''''''''''' malenog Božića ne dočeka ''''''''''''''''Herodov mač''''''''''''''''.  Bio je to svojevrsni mladenački način borbe za slobodno slavljenje Božića.

Svanulo bi novogodišnje jutro s novim nadanjima. Trebalo je i malo varljivih znakova za sreću. Dolazak dimnjačara bio je za taj slučaj prava stvar. Uz ''''''''''''''''sreću'''''''''''''''' nosio je i kalendare. Svečano odjeven čestitao bi Novu godinu, popio rakijicu, prozborio malo, poklonio kalendar, dobio sitni novčani poklon i otišao dalje.

Zatim bi se djeca, s crvenom jabukom u ruci, zaputila čestitati Novu godinu rodbini i susjedima. Pred ručak bi se vratili kući, zadovoljno pokazujući metalne novčiće zataknute u jabuku.

Često se u novogodišnje vrijeme, gledajući raskoš kojom obasipamo djecu danas, sjetim tog običaja, ispuni me onom davnom srećom i ne mogu ga izbaciti iz sjećanja tako lako kao što će današnja djeca kad odrastu zaboraviti svoje iPad-e i mobitele.

Vrijeme je da u jaslice stavimo i tri kralja. Na Vodokršće zima obično ''''''''''''''''pokaže zube'''''''''''''''', ali ni studen nas neće spriječiti da odemo s majkom u crkvu na blagoslov Trikraljske vode.

Tek blagoslovljenom vodom krenut će fratri nakon Sveta tri kralja blagoslivljati kuće. U to vrijeme progona vjere i vjerskih običaja, lijepo je bilo vidjeti kako ''''''''''''''''mistom'''''''''''''''' kruže  fratri noseći narodu blagoslov. Domaćice bi ''''''''''''''''deštrigale'''''''''''''''' sobe i ''''''''''''''''kužine'''''''''''''''', maknule sve što čini nered, a mi djeca gledali smo iz koje je kuće fratar izišao, u koju ga nisu primili i tko je na redu.

U bijeloj i čipkom ukrašenoj roketi, sa štolom preko ramena i molitvenikom u ruci, u pratnji ministranta koji je nosio srebrno kandilo, počastio bi nas svojim dolaskom, blagoslovio i podario kući miris tamjana onako svečano kako su to učinili kraljevi pohodivši tek rođenog Isusa. Na odlasku stariji bi darovali nešto novca za crkvu, a sitniš gurnuli u džep njegovom pratiocu. Ispraćali smo ih kršćanskim pozdravom ostajući u miru blagoslova do tog znakovitog običaja sljedeće godine.  

Vojna Krizmanić, prof.