Lijepo je prisjećati se onih neobičnih dana kada bismo živnuli nekom novom  energijom, a gradić izlazio iz svoje ustaljene uljuljanosti. To su praznici duše, odmor trudnim rukama, radost na licima starijih, slavlje za stolom. Jedan od tih prazničkih dana jasno živi u mom sjećanju.

Crkvena zvona radosnije su zvonila, u zraku je mirisalo ljeto, trešnje su bile zrele, ljiljani procvjetali, a mi smo s radošću skidali duge rukave.

Moja baka, u rano popodne toga dana, ugostila bi fra Stanka Vidića, prijatelja obitelji koji bi navratio mom ujaku čestitati imendan. Dolazak fratra u bakinu kuću za mene je bio izuzetan događaj pa sam mu voljela prisustvovati.

Događalo se to 13. lipnja na blagdan Svetog Antuna Padovanskog.

Naša susjeda poklonila bi mojoj majci rascvjetali ljiljan iz svog đardina.

„Duša  djevojčice je kao bijeli ljiljan", rekla bi nekom blagošću, dok je brala taj mirisni cvijet.

Popodne je blagoslov djece. Lijepa li prizora - gradske ulice koje su vodile prema našoj Crkvi ukrasili bi mališani ozarenih lica koji su u svojoj dječjoj nevinosti zaista bili dostojni blagoslova.

Dječje glavice okupljene oko svečeva oltara njihale su se zajedno s prelijepim cvjetovima koji su nerijetko, na nestašnim licima, ostavljali trag žutih prašnika.Taj opojni miris cvjetova pomiješao bi se s mirisom tamjana i kapljicama posvećene vode.

Fratar nas je blagoslivljao.

Nježne latice cvijetka jedva bi izdržale naše mahanje, no majke će ga osušiti i spremiti, do sljedeće godine, u ladicu u kojoj se drže nabožni predmeti.

Samo djeca mogu svakom slavlju dodati ono istinsko veselje pa bi se razdraganost, živost i nestašluk uvukli u ljepotu blagdana. Ti davni djetinji doživljaji ostali su zauvijek na početku mojih sjećanja o najdražem svecu.

Osim što smo slavili svečev blagdan 13. lipnja, sv. Ante bio je prisutan u našim životima na još jedan neobičan način.

Na rubnom dijelu našeg gradića, na istočnoj strani, nalazila se kapelica svetog Ante. Nedjeljne šetnje vodile bi nas do lijepe bijele kapelice. Zaustavili bismo se, prekrižili i s posebnim ushitom gledali kipić sveca. Kip nam je dočaravao mladića lijepa lica u, nama tako bliskom, franjevačkom habitu. To što je u naručju jedne ruke držao malenog Isusa, a u drugoj ruci bijeli ljiljan u nama djeci stvaralo je dodatnu bliskost. Nekim čudom svetac je postao drag mom srcu.

No, nije uvijek sve bilo dobro. Našu su kapelicu ranili...

Vijest o razbijenim vratašcima kapelice donijela je moja majka zajedno s nelagodom koju je prenijela na ostale ukućane. I kip je nestao. Za nas je to bilo kao da je ranjen čovjek.

Događaj je izazvao okus gorčine i trajno se upisao u moju svijest.

Kada sam kasnije više i bolje upoznala život ovog svećenika rođenog u Lisabonu 1195. godine i  kada dojmovi nisu ostali samo na razini viđenog, moja je ljubav dobila prave razloge.

Samo onaj tko ljubi Boga gotovo nadzemaljskom ljubavlju može u svom naručju nositi Njegova Sina.

A onaj tko se svom snagom obara na poroke vremena – oholost, škrtost, bludnost, veliča Marijino djevičanstvo, vjeruje kako je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo, dostojan je bijelog ljiljana u svojim rukama.

Čitajući svečev životopis osjećala sam kako mu je Gospodin, na životnim raskrižjima, pokazivao smjer. Želja za mučeništvom i misionarstvom u Maroku, nekim čudom, završila je posve drugačije i usmjerila ga u nove izazove kojima je još sadržajnije mogao služiti Bogu.

Ubrzo dolazi do izražaja njegova propovjednička nadarenost pa propovijedajući po selima i gradovima Italije i Francuske oduševljava slušatelje, a snagom riječi obara krivovjernike. Svaka njegova propovijed bila je ukorijenjena u Svetom pismu i neizostavno je imala sadržajnu poruku za konkretan život. Ljubav prema propovjedništvu navela ga je na zapisivanje propovijedi. Tako su nastale zbirke: Nedjeljni govori, Govori za blagdane svetaca, Šest govora za svetkovinu Majke Božje i Korizmene propovijedi.

Bogatom rječitošću, ljepotom misli i savršenim govorničkim stilom sveti Ante svrstao se među najveće propovjednike sve do naših dana i zato, na kipu ili slici sveca, ponekad vidimo Bibliju u njegovim rukama, a papa Pio XII proglasio ga je naučiteljem Crkve.

Glas o poniznom svećeniku koji je na najiskreniji i najbolji mogući način slijedio Krista i tumačio Njegovu riječ  pronosila se Italijom i šire. Ljudi su svjedočili o čudesima koje je činio, o uslišanim prošnjama koje su na njegov zagovor dobili od Boga.

„Umro je sveti pater!" vikala su djeca 13. lipnja 1231. godine trčeći ulicama Padove i pronoseći vijest o svečevoj smrti. A umro je mlad u trideset šestoj godina života.

Stoljeća nas dijele od ovog velikana katoličke crkve. Nije teško zaključiti kako se za života sv. Antun trudio svijet učiniti boljim, a nama koji ga  štujemo dužnost je prihvatiti vrijednosti za koje se zalagao. Lako je sa sobom nositi srebrnu medaljicu sa svečevim likom pa i moliti se trinaest utoraka svecu u čast, tražiti pomoć kod izgubljenih stvari, no mnogo je teže slijediti vrijednosti koje je sv. Ante zagovarao.

Za krepostan život, govorio je svetac, potrebna je snažna vjera, molitva, odricanje, poniznost, samilost i neizmjerno pouzdanje u Božju pomoć.

Iako sam svoje prve djetinje doživljaje o sv. Anti ostavila u prošlosti, miris bijelih ljiljana u crkvi svetog Antuna na Kantridi vraćao bi mi davne uspomene svakog blagdana.

Izranjale bi one i kada sam hodočastila k svecu u Padovu. Dah bi zastajao pred ljepotom grandiozne katedrale, a mnoštvo hodočasnika svjedočilo je kako je sv. Ante svetac svega  svijeta. Svi su htjeli dotaknuti hladni mramor svečeva groba. Jedni su izražavali zahvalnost, drugi prošnju, a jedne i druge ujedinjavao je čudesan osjećaj svečeve prisutnosti i blizine. U tišini otajstvenog prostora tek su šaptale usne. Na ovo sveto veličanstveno molitveno mjesto poželiš opet doći.

No, negdje u dnu mog srca zauvijek je ostala ona mala bijela skromna kapelicu iz koje je čudesno izronila moja ljubav prema sv. Anti.

Vojna Krizmanić, prof.