Nalazite se u

ŽIVOT S RIJEKOM

Rijeka je tekla kao život, najprije mirno u svom širokom koritu bistra i lijepa, a onda bi se iznenada zamutila, ubrzala nekom neumoljivom snagom koja ih je plašila. No, voljeli su je unatoč svemu, šetali njezinim obalama, promatrali njezin tok, zastajali u hladu bujnih krošnji riječnih stabala. U mirnim noćima uspavljivao ih je šum rječnog toka koji je nosio miran san jer će uz rijeku polja biti zelena.

Često bi osluškivali govor rijeke. Znao je biti usporen ili brz, miran ili uznemiren kao i ljudski govor. 

Iščitavali bi tako poruke koje im je slala. Dijelili su s rijekom svoj život, svijetle i tužne trenutke, rađanja i umiranja, ljubavi i snove. A ona je samo neprestano tekla, tekla...i odnosila njihove brižne i trudne dane tamo negdje daleko gdje se nebo spaja s plavim prostranstvom, gdje rijeka otječe u nepovrat.

Bilo je tako stoljećima.

Onda, jednog proljetnog dana koji je trebao biti uobičajen dan zajedničkog života s rijekom dogodilo se...

Veliki šumni val dolazio je tamo od rijeke. Voda je bila gusta i siva. 

Sve se događalo brzo. Osjećaš strah, golemi strah... Stojiš kao ukopan, i misli stanu. Tvoja je kuća još nepoplavljeni otočić s kojega gledaš kako se sve uokolo utapa u mutnoj vodi koja ti se približava i prijeti. Nijemo gledaš crvene krovove utonulih kuća u kojima je život stao.

Ne vidiš više korito drage rijeke, ni nasip koji je štitio kuće i ljude. Najednom sve postaje jedna velika, široka, neprijateljska rijeka. Tog su se dana teški olovni oblaci spojili sa širokim vodenim prostranstvom pa su se izgubile sve boje koje život znače.

Naše selo umiralo je pod vodom.

Čuješ samo preplašene glasove koji se beživotno gube po površini vode: „Pukao je nasip!"

„Moramo otići!"

Voda se približavala i našoj kući. Bila je tamna i jezovita. Nestajale su šarene okućnice, vrtovi, voćnjaci i cvjetnjaci. Potapalo se  jedno po jedno ognjište. 

Već je potopila očev grob, kolijevku susjedovog tek rođenog djeteta, kuću mog bolesnog djeda, bakinu škrinju u kojoj je čuvala svoju i djedovu slavonsku nošnju iz mladosti, a koju je jednom godišnje s velikom ljubavlju preslagivala ponosno pokazujući zlatne dukate.

Dolazi i do nas. Moramo otići, ostaviti joj svoj krevet u koji više nećemo lijegati, sliku Bogorodice kojoj nećemo moći slati poglede. Ostavljamo joj da zauvijek uništi majčinu i očevu fotografiju na zidu iznad kreveta, stol za kojim više nećemo sjediti i sretno blagovati, ormar u koji je majka zaključavala važne obiteljske dokumente.

Ostavila sam i ja toj mutnoj vodi svoj molitvenik, brižno čuvani dnevnik, skrivenu sliku slavonskog mladića, pisma najdraže prijateljice, zavičajnu lektiru - Kozarčevu Tenu i bilježnicu u kojoj sam napisala prve stihove posvećene slavonskoj ravnici i toj istoj rijeci koja je postala moj najljući neprijatelj.

Potopila je i izbrisala naše obiteljske priče, skrivenu intimu utisnutu u svakom djeliću predmeta i stvari koje su nam ispunjavale dnevni život.

Ostavili smo joj našu odjeću, obuću, najdražu haljinu, kaputić, šal, gotovo svu našu garderobu.

Sve smo ostavili mutnoj sivoj vodi...

Morali smo otići i nismo znali kada ćemo se vratiti. Naša nas je rijeka potjerala iz naših domova. Ako se ljudski osjećaji i čovjek mogu prepoloviti, onda se jedan dio nas ostao utapati u prljavoj i muljevitoj vodi koja je ušla u naše domove, a onaj drugi je otišao u nemir i neizvjesnost prihvatilišta.

Bili smo nekako nemoćni, bolesni bez obzira na godine. Kad bi me pitali što se moglo vidjeti na našim licima u trenucima odlaska ne bih vam sa sigurnošću znala reći.

Izgledalo mi je kao da ne možemo hodati, a noge su nam zdrave, da ne možemo plakati, a suze su se nakupile u kutu oka, da smo ostali bez srca, a bilo nam je u grudima.

Jedno je sigurno, plašili smo se kako će se u toj divljoj vodi u kojoj su se utopile naše kuće, bespovratno utopiti sav naš dotadašnji život.
Sve, baš sve nam je uzela podivljala rijeka koju smo voljeli više od života.

(Esej je nastao na temelju potresnih slika i ispovijesti ljudi s poplavljenih slavonskih područja koji su izgubili svoje domove.)

 

Vojna Krizmanić, prof.

ŽIVOT S RIJEKOM
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi