Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju

Dva ploda Euharistije

Prije Angelusa

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas se u Italiji i drugim zemljama slavi svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. U drugom čitanju današnje liturgije, sveti Pavao iznova budi našu vjeru u to otajstvo zajedništva (1 Kor 10, 16-17). On ističe dva učinka kaleža iz kojega se zajednički pije i kruha koji se lomi: mističan učinak i učinak zajedništva.

Apostol najprije kaže: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?" (r. 16). Te riječi izražavaju mističan odnosno mogli bismo reći duhovan učinak Euharistije, a odnosi se na sjedinjenje s Kristom koji se u kruhu i vinu daje za spas svih ljudi. Isus je prisutan u sakramentu Euharistije kako bi bio naša hrana, da bismo ga primili i da bi u nama postao obnavljajuća snaga koja ponovo vraća energiju i želju da se nakon svakog zaustavljanja i pada ponovno vratimo na pravi put. No to zahtijeva naš pristanak i spremnost da dopustimo da se preobrazi nas same, naš način razmišljanja i djelovanja. U protivnom euharistijska slavlja na kojima sudjelujemo svode se na prazne i formalne obrede. Toliko puta neki idu na misu zato što se mora ići, kao neki društveni čin, koji se poštuje, ali koji je čisto društveni. Ali otajstvo je nešto drugo: prisutan je Isus koji nas dolazi nahraniti.

Drugi je učinak zajedništva. Sveti Pavao je to izrazio ovim riječima: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi" (r. 17). Radi se o međusobnom zajedništvu onih koji sudjeluju u Euharistiji do te mjere da postaju među sobom jedno tijelo, kao što je jedan kruh koji se lomi i dijeli. Mi smo zajednica koja se hrani Kristovom tijelu i krvlju. Zajedništvo u Kristovu tijelu djelotvoran je znak jedinstva, zajedništva i međusobnog dijeljenja. Ne možemo sudjelovati u euharistiji, a ne zalagati se oko iskrenog uzajamnog bratstva. Ali Gospodin dobro zna da za to nisu dovoljne naše ljudske snage. Štoviše, zna da će uvijek među njegovim učenicima biti prisutne napasti suparništva, zavisti, predrasude, podjele… Svima su nam poznate te stvari. I zbog toga nam je ostavio sakrament svoje stvarne, konkretne i trajne prisutnosti, tako da, ostajući ujedinjeni u njemu, uvijek možemo primiti dar bratske ljubavi. „Ostanite u mojoj ljubavi" (Iv 15, 9), rekao je Isus, a to je moguće zahvaljujući Euharistiji. Ostati u prijateljstvu, u ljubavi.

Taj dvostruki plod Euharistije: prvi, jedinstvo s Kristom i drugi, zajedništvo među onima koji se njime hrane, stalno stvaraju i obnavljaju kršćansku zajednicu. Crkva čini Euharistiju, ali na još temeljniji način Euharistija čini Crkvu i omogućuje joj da bude njezino poslanje, prije no nešto što ona čini. To je otajstvo zajedništva Euharistije: primati Isusa da nas preobrazi iznutra i primati Isusa da čini od nas jedinstvo, a ne podjelu.

Neka nam Presveta Djevica pomogne da uvijek s divljenjem i zahvalnošću prihvaćamo veliki dar koji nam je Isus dao, ostavivši nam sakrament svojega Tijela i Krvi

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

s velikom zebnjom i bolom pratim dramatične prilike u Libiji. Posljednjih je dana prisutna u mojim molitvama. Molim vas, pozivam međunarodna tijela i sve koji imaju političku i vojnu odgovornost da se s uvjerenjem i odlučnošću ponovno upuste u traženje puta koji vodi prema prestanku nasilja, koji će dovesti do mira, stabilnosti i jedinstva u zemlji. Molim također za tisuće migranata, izbjeglica, azilanata i prognanika u Libiji. Zdravstvena situacija pogoršala je ionako nesigurne uvjete, učinivši ih ranjivijima na razne oblike izrabljivanja i nasilja. Vlada okrutnost. Pozivam međunarodnu zajednicu da uzme k srcu njihovo stanje iznalazeći putove i pružajući sredstva koja će im osigurati zaštitu koja im je potrebna, uvjete dostojne čovjeka i budućnost ispunjenu nadom. Braćo i sestre, svi smo odgovorni za to, nitko se ne može osjećati izuzetim. Pomolimo se svi za Libiju u tišini.

Danas se obilježava Svjetski dan darivatelja krvi. To je prilika da se potakne društvo da bude solidarno i osjetljivo na one koji trebaju krv. Pozdravljam prisutne volontere i izražavam zahvalnost svima koji obavljaju ovaj jednostavan, ali vrlo važan čin pomaganja drugima: darivanje krvi.

Pozdravljam sve vas, vjernike iz Rima i hodočasnike. Želim vama, i onima koji su povezani putem medija, ugodnu nedjelju. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja.

Papa: Euharistijom Gospodin liječi naše sjećanje

Spomen na Boga liječi naše ranjeno sjećanje, rekao je papa Franjo slaveći svetkovinu Tijelova misom u Bazilici svetoga Petra u nedjelju 14. lipnja.

„Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio" (Pnz 8, 2), citirao je biblijski tekst Papa u propovijedi i istaknuo: Sjećaj se! – tim pozivom Mojsiju počinje današnja Božja riječ. Ubrzo nakon toga Mojsije je ponovio: „Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga!" Pismo nam je dano da ne zaboravimo Boga. Kako je važno sjećati ga se kada molimo! Kao što nas uči Psalam (77,12) koji kaže: „Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa".

Bitno je sjećati se dobra koje smo primili – rekao je Sveti Otac i napomenuo: Bez toga postajemo strani sami sebi i „prolaznici" životom; bez sjećanja se iskorjenjujemo iz zemlje koja nas hrani, te dopuštamo da nas odnesu kao vjetar lišće. Međutim, sjećati se znači povezati se najsnažnijim vezama, osjetiti se dijelom života i disati s narodom. Sjećanje nije osobna stvar, nego put koji nas ujedinjuje s Bogom i drugima. Zbog toga se u Bibliji sjećanje na Gospodina prenosi s generacije na generaciju, otac ga sinu pripovijeda, kao što jedan lijepi odlomak kaže: „A kad te sutra zapita tvoj sin: što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao – kaži svome sinu: Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom. Na naše je oči Jahve učinio velike i strašne znakove i čudesa" (Pnz 6,20-22).

No postoji problem – rekao je papa Franjo i upitao: Što ako se prekine lanac koji prenosi sjećanja? Kako se možemo sjećati onoga što samo čuli, a da nismo doživjeli? Bog zna koliko je to teško, zna kako je krhko naše sjećanje i za nas je učinio nešto nečuveno; ostavio nam je spomen. Nije nam ostavio samo riječi, jer je lako zaboraviti ono što se sluša. Nije nam ostavio samo Pisma, jer je lako zaboraviti ono što se čita. Nije nam ostavio samo znakove, jer se može zaboraviti i ono što se vidi. Dao nam je hranu čiji se okus teško zaboravlja.

Gospodin nam je ostavio kruh u kojem je On, živ i istinit, s potpunim okusom svoje ljubavi, rekao je Papa i nastavio: Primajući ga možemo reći: „Gospodin nas se sjeća!" Stoga nas je Isus zatražio: „Ovo činite meni na spomen" (1Kor 11, 24). Činite! Euharistija nije jednostavno sjećanje, nego činjenica da se otajstvo smrti i uskrsnuća Gospodinova za nas obnavlja. Isusova smrt i uskrsnuće u misi su pred nama. „Ovo činite meni na spomen" – to znači, sjedinite se i kao zajednica, kao narod, slavite Euharistiju da me se sjećate. Ne možemo to ne činiti, to je spomen na Boga koji liječi naše ranjeno sjećanje.

Osobito liječi naše sjećanje kao siročadi – rekao je Sveti Otac i istaknuo: Mnogima je sjećanje obilježeno nedostatkom ljubavi i gorkim razočaranjima koja su primili od onih koji su im trebali dati ljubav, a umjesto toga osiromašili su njihovo srce. Željeli bismo se vratiti i promijeniti prošlost, no ne možemo. Međutim, Bog može izliječiti te rane, stavljajući najveću ljubav u naše sjećanje, to jest svoju ljubav. Euharistija nam donosi vjernu Očevu ljubav koja liječi naš osjećaj da smo siročad. Daje nam Isusovu ljubav koja je grob iz konačnog odredišta pretvorila u polazište, te na isti način može preokrenuti naš život. Ulijeva nam ljubav Duha Svetoga koji tješi i liječi rane, jer nas ne ostavlja same.

Euharistijom Gospodin liječi i naše negativno sjećanje koje uvijek iznosi na površinu ono što nije dobro i ostavlja nam u pameti tužnu zamisao da smo nevaljali, da samo griješimo i da smo „promašili", rekao je papa Franjo i dodao: Isus nam dolazi reći da nije tako. Sretan je što nam je blizak i svaki put kada ga primimo, podsjeća nas da smo dragocjeni; uzvanici smo i sustolnici koje želi i očekuje na svojoj gozbi. Ne samo zato što je velikodušan, nego jer je doista zaljubljen u nas; vidi i ljubi ono lijepo i dobro u nama. Gospodin zna da zlo i grijesi nisu naš identitet; to su bolesti i zaraze. Dolazi ih liječiti Euharistijom koja sadrži antitijela za naše sjećanje bolesno od negativnosti.

S Isusom se možemo zaštititi od zaraze tugom, rekao je Papa i primijetio: Uvijek ćemo pred očima imati svoje padove, teškoće, probleme kod kuće i na poslu, te neostvarene snove. No njihova nas težina neće uništiti, jer je duboko u nama Isus koji nas hrabri svojom ljubavlju. To je snaga Euharistije koja nas preobražava u nositelje Boga i radosti, a ne negativnosti. Možemo se pitati, što mi koji idemo na misu nosimo svijetu? Svoje žalosti i gorčine ili Gospodinovu radost? Pričešćujemo li se, a potom se nastavljamo žaliti, kritizirati i plakati nad sobom? To pak ništa ne poboljšava, dok Gospodinova radost mijenja život.

Na kraju, Euharistija liječi naše zatvoreno sjećanje, rekao je Sveti Otac i objasnio: Rane koje zadržavamo u sebi ne stvaraju probleme samo nama, nego i drugima, čine nas plašljivima i sumnjičavima; u početku smo zatvoreni, a dugoročno cinični i ravnodušni. Vode nas da prema drugima djelujemo hladno i naduto, obmanjujući se da možemo kontrolirati situacije u ovom svijetu. No to je prijevara; samo ljubav u korijenu liječi strah i oslobađa od zatvorenosti koje nam oduzimaju slobodu.

Isus čini tako, dolazi nam u susret blago, u razoružavajućoj krhkosti hostije; tako čini Isus, kruh koji je razlomljen da bi slomio ljusku naše sebičnosti; tako čini Isus koji se daruje da bi nam kazao da se, otvarajući se oslobađamo nutarnjih blokada i paraliza srca, rekao je papa Franjo i napomenuo: Dajući nam se jednostavno kao kruh, Gospodin nas poziva da ne protratimo život priželjkujući tisuće beskorisnih stvari koje stvaraju ovisnost i ostavljaju nutarnju prazninu. Euharistija u nama gasi glad za stvarima i užiže želju za služenjem. Diže nas iz našeg udobnog sjedilačkog načina života, te nas podsjeća da nismo samo usta koja treba nahraniti, nego smo i njegove ruke da nahranimo bližnjega.

Sada je prijeko potrebno pobrinuti se za one koji su gladni hrane i dostojanstva, za one koji nemaju posao i muče se da bi išli dalje. To treba činiti na konkretan način, kao što je konkretan kruh koji Isus daje. Potrebna je stvarna blizina i pravi lanci solidarnosti. Isus nam u Euharistiji postaje blizu; ne ostavljajmo samima one koji su nam blizu! Nastavimo slaviti „spomen" koji ozdravlja naše sjećanje, to jest misu. To je blago koje u Crkvi i u životu treba staviti na prvo mjesto. Istodobno, ponovo otkrijmo klanjanje kojim se u nama nastavlja misa. To je za nas dobro i liječi nas iznutra. To nam je uistinu potrebno osobito sada, zaključio je Papa.