Kako bi se bolje uvidjela sva složenost situacije koja se desetljećima stvara, valja se ponovno vratiti enciklici pape sv. Ivana Pavla II. Crkva u Europi, koja naglašuje „kako naše crkvene zajednice potresaju slabosti, teškoće i proturječnosti. I one trebaju ponovno čuti glas Zaručnika koji ih zove na obraćenje, potiče ih na odvažnost prema novìnama i poziva ih da se zauzmu u velikome djelu ‘nove evangelizacije’"

Posebno je to važno istaknuti u vremenu kada se uočava velik nesrazmjer između čovjekovih tehničkih moći u eri globalizacije i razvoja digitalne tehnologije. U tom je kontekstu činjenica da suvremeni čovjek, ne samo mlađe dobi, pod utjecajem relativiziranja nekih temeljnih vrijednosti „daje posebno važno mjesto samopotvrđivanju i neposrednim zadovoljstvima".

Štoviše, stavljajući u središte vlastiti ja, čovjek dolazi u opasnost »da prije ili kasnije posumnja u dobrotu svoga vlastitoga života i odnosa od kojih je sastavljen, te u valjanost svoga angažiranja da zajedno s drugima nešto zajedno izgradi". U našoj situaciji sve je više na djelu i besperspektivnost zbog još uvijek rastuće ekonomske krize i ideoloških prijepora. Ako se tomu dodaju i svjetska previranja koja u zadnje vrijeme dobivaju zastrašujuće razmjere, poput ratova na raznim stranama, progonstava, izbjeglištva i terorizma, nije se čuditi da počinje prevladavati strah za preživljavanje i strah za sigurniju budućnost.

Ne zanemarujući, dakako, brojne pozitivne znakove, od naglašavanja dostojanstva ljudske osobe, jednakopravnosti u svim demokratskim procesima, humanitarne i ekološke osjetljivosti, kao i čežnje za pomirenjem i mirom nasuprot pojavi tolikih različitosti i dr., ipak ono što najviše zabrinjava jest ugrožavanje obitelji u njezinim temeljima, a posebice što se tiče prenošenja života, odnosno zabrinjavajućega pada nataliteta te općeljudskih i kršćanskih vrijednosti na europskoj razini.

Više evanđeoske hrabrosti i nade

U toj situaciji odgoj u vjeri, u najširem smislu riječi, suočio se s brojnim izazovima koji su uvjetovali slabljenje međugeneracijskog prenošenja vjere, uz naglašenu krizu tradicije i memorije. Zato je postajala sve očitija potreba razgranate katehezekoja u sebi sadrži sve elemente takvoga cjelovitog odgoja i formacije koji bi više smjerao pomaganju čovjeku u trajnom oslanjanju na Krista, jedinoga Spasitelja, koji može ispuniti sva naša očekivanja i nadanja.

Dok brojne promjene mogu katkad djelovati obeshrabrujuće, u isto vrijeme one upućuju na potrebu jačanja vjere i nade, te potiču na novo teološko i pastoralno tumačenje znakova vremena pomoću prosudbe vjere, u snazi duha uskrsnuloga gospodina. držeći se Isusove upute učenicima da im, usprkos svemu što ih očekuje u svijetu, srce ne treba biti uznemireno i prestrašeno (usp. Iv 14,27), svi koji su odgovorni za evangelizaciju i katehezu u novim okolnostima pozvani su više pokazati da, prema Poruci Biskupske sinode (2012.), nema mjesta pesimizmu za one koji su uvjereni da je njihov gospodin pobijedio smrt i da njegov duh snažno djeluje u povijesti. Naprotiv, svijetu valja pristupiti s odlučnošću u sigurnosti da istina na kraju pobjeđuje. U svim izazovima treba prepoznati Božji poziv na hrabro svjedočenje njegova imena.

Zato se Crkva ne umara sijati Božju riječ, svjesna da su pred njom novi areopazi (javni prostori) kao što su škola, svijet medija, kultura i drugo, na kojima želi susresti čovjeka tražitelja smisla. Pritom je uvjerena da dok s jedne strane čovjek pokazuje, barem na izvan, odbijanje kršćanskoga poimanja Boga i Crkve, u isto se vrijeme osjeća povratak svetomu, odnosno traženje nekih oblika duhovnosti.

Već i sama pojava crkvenih pokreta i zajednica vidljiv je znak traganja za nečim novim, što dokazuje da ni kod mladih naraštaja ne prestaje žeđ za religioznim smislom postojanja, makar daju naslutiti da se ne zadovoljavaju s nekim obilježjima njima poznatoga kršćanstva.

Stoga ako je, kako je rekao papa sv. Ivan Pavao II. već osamdesetih godina prošloga stoljeća, „kucnuo čas za pothvat nove evangelizacije", krajnje je

vrijeme da se to počinje sa svom odgovornošću učinkovitije ostvarivati. Nema koristi od izgovora zbog nesklone situacije, odnosno traženja odgovornosti za zastoje uglavnom negdje drugdje. Naime, prema riječima pape Benedikta XVI., „sa samokritikom suvremenoga doba mora ukorak ići i samokritika suvremenoga kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove".

Slijedom rečenoga, župne zajednice pozvane su trajno preispitivati načine svojega poslanja. Naime, dok smo, kako je svojedobno rekao papa sv. Ivan Pavao II., sve osjetljiviji i kritički raspoloženi prema nekim kretanjima i usmjerenjima dijela društva, u očekivanju da se zaustavi ili barem znatno umanji rastakanje tkiva temeljnih ljudskih vrijednosti od poimanja čovjeka u cjelini, posebice istinskoga poimanja braka i obitelji, postaje sve očitija prijeka potreba uvjerenja da je »uvjet da do toga dođe prepravljanje kršćanskog tkiva crkvenih zajednica".

Pritom se postavlja pitanje ne bi li pojedine župne zajednice trebale biti otvorenije, manje zauzete sobom i svojim strukturama, a više otvorene velikoj temi Boga , što dakako nije jednostavan zadatak, štoviše često predstavlja istinsko

dakako, u cjelokupnome djelovanju, a što se želi naglasiti i ovim dokumentom, treba više doći do izražaja radost koju se može doživjeti jedino u susretu s evanđeljem, čemu služi i obnovljena kateheza u sklopu nove evangelizacije. Upravo je pospješivanje osobnog susreta s Kristom od presudne važnosti, što predstavlja najveću životnu radost. Upravo takvu radost može se pospješivati samo obnovljenim navještajem.

Na taj se način Crkva cjelokupnim svojim djelovanjem predstavlja kao novi mesijanski narod svjedoka koji je poslan biti u službi Božjega kraljevstva i njegovih obećanja. Moglo bi se reći da se to njezino djelo naviještanja odnosno evangelizacije grana i pokazuje u pojedinim osnovnim oblicima crkvenoga djelovanja, to jest: kerigmi (navještaj Božje riječi kao spasenja i nade), liturgiji (slavljenje Boga kao očitovanja života u punini), koinoniju (življenje zajedništva s Bogom i braćom), dijakoniji (služenje u znaku bezuvjetne Božje ljubavi) te martiriji (svjedočenje koje je Crkva i danas dužna iskazati u sklopu navještaja i življenja evanđelja).

U tome smislu ovaj dokument, u kontinuitetu s prethodnima, te biskupskim poslanicama i posebice dokumentima na razini cijele Crkve, želi biti potporom i uporištem u višestrukoj obnovi odgoja u vjeri, odnosno kateheze u cjelini.

Zaključni poticaji

a) Za što plodniju evangelizaciju i katehezu potrebno je novo evanđeosko razlučivanje , odnosno uočavanje novih kulturalnih izazova koji potiču na zauzetije katehetsko djelovanje, jer se zadnjih desetljeća znatno izmijenila slika našega gledanja na svijet i čovjeka.

b) Nastojanjem da s vjeronaukom uđe u javni prostor, konkretno u školu, Crkva je u Hrvatskoj učinila jedan od iznimno važnih iskoraka u služenju mladim naraštajima. o tome su pozvani objektivnije promišljati osobito oni koji još uvijek ne vide pravo značenje toga djelovanja Crkve u javnosti, tim više ako su imali pretjerana očekivanja od vjeronauka.

c) valja odati priznanje obiteljima, svećenicima, katehetama u župnim zajednicama, vjeroučiteljima u školama, kao i odgajateljima u javnim predškolskim ustanovama koji hrabro prenose i svjedoče svoju vjeru, ne umarajući se u sijanju Božje riječi, makar katkad i ne dočekali plodove.

d) Zbog znatno izmijenjenih prilika i zahtjeva za veće uočavanje novosti evanđelja te potrebe nove evangelizacije i kateheze, razgranate na više mjesta „Ne postoji ništa ljepše nego biti dotaknut, zatečen evanđeljem, Kristom. Ne postoji ništa ljepše nego poznavati njega i priopćavati drugima prijateljstvo s njime. Zadatak pastira, ribara ljudi, često može izgledati teškim. Ali je lijep i velik, jer je u konačnici služenje radosti, radosti Božjoj koja želi ući u svijet."  Papa Benedikt XVI. u homiliji na dan početka svojega pontifikata.) i načina, danas su potrebni navjestitelji koji više imaju pred očima Isusovo upozorenje o novome vinu i novim mješinama (usp. Mk 2,22). O tud potreba temeljitijega teološko-katehetskog doškolovanja.

e) Svjesni svega što je učinjeno, ali i novih izazova zbog brzih promjena, potrebno je imati daleko više hrabrosti, žara i nade za nove iskorake u višeslojnome odgoju u vjeri: u obitelji, vrtićima, župnoj zajednici i školi, uza sve

otpore na koje se može naići.

f ) Pritom valja zauzetije proučiti i najnovije mjerodavne i smjerodavne crkvene dokumente te crpsti nadahnuća za novu evangelizaciju i katehezu.

g) Slijedom rečenoga preporučuje se čitanje i tumačenje ovoga dokumenta kako na biskupijskim i dekanatskim razinama, tako i na razini župne zajednice.

Posebno se predlaže njegovo podrobnije tumačenje u sklopu susreta angažiranih vjernika laika u raznim vijećima i povjerenstvima, kako bi, u promijenjenim društvenim i kulturnim prilikama, mogao pomoći u osvježivanju i upotpunjavanju djelatne vjere.