Blagdan prikazanja Gospodinova povezan je s Božićem, pa i kronološki, jer se ispunilo točno 40 dana od Isusova rođenja kad su Marija i Josip prikazali Isusa u jeruzalemskom hramu prema Mojsijevu zakonu (Lev 12, 2 si.; Br 18,15) i tu susreli starca Šimuna koji je pro­rekao slavu Sina i žalost Majke, te proročicu Anu koja je hvalila Boga i govorila o Djetetu (usp. Lk 2, 22.). Zbog susreta starca Šimuna sa Spasiteljem, na Istoku se ovaj blagdan naziva Hipapdnte.

Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu 14. veljače već u IV. stoljeću pod nazivom „QuadraQesima de Epiphania", a u Carigradu se službeno uvodi kao obvezan blagdan 534. godine za cara Justinijana I. S Istoka se proširio u Rim, gdje od X. stoljeća ima karakter Marijina očišćenja. Slavljenje je bilo spojeno, kao i danas, s ophodom u kojem su se nosile upaljene svijeće kao simbol Krista koji je „Svjetlost na prosvijetljen je naroda". Stoga se blagdan i nazivao Kandelora - Svijećnica.

Liturgijskom reformom 1960. godine Svijećnici je vraćen karakter Gospodnjeg blagdana, s kojim je Marija usko povezana. Prikazanje Gos­podinovo ubraja se među „blagdane koji komemoriraju spasenjske događaje u kojima je Djevica bila blisko povezana sa svojim Sinom" (MC 7). Krist je središte ovog blagdana, a Marija je s njime blisko po­vezana. Ona prikazanjem svoga Sina prikazuje i samu sebe nebeskom Ocu, stavlja mu se na raspolaganje prihvaćajući sve što on bude od nje tražio nek se izvrši djelo spasenja ljudskog roda.

Papa Pavao VI. ističe važnost današnjeg blagdana slijedećim riječima: „Blagdan 2. veljače, kojemu je vraćeno ime „Prikazanje Gospodinovo", mora nam isto tako biti prisutan u duhu, kako bismo mogli dohvatiti njegovo veliko bogatstvo. To je skupno spominjanje Sina i Majke, proslavljenje spasenjskog otajstva koje je učinio Krist, a u kojemu je Djevica bila blisko ujedinjena kao Majka trpećeg Sluge Jahvina, kao izvršiteljica poslanja koje je pripadalo starom Izraelu, a ujedno i kao pralik novoga Božjeg naroda, koji je u svojoj vjeri i u svojoj nadi neprekidno iskušavan trpljenjem i progonom (usp. Lk 2,21-35)" (MC 7).

Liturgija današnjega dana, na temelju evanđeoskog izvještaja (Lk 2,22), naglašava tri stvarnosti: Krista koji je svjetlost svijeta, a to je velika božićno-uskrsna tema; Crkvu koja ide Kristu u susret i koja o njemu svjedoči; Duha Svetoga koji potiče i vodi taj svijetli susret.

U svjetlu stvarnosti mističnoga Kristova tijela mi uviđamo kako Ma­rija i nas, svoju duhovnu djecu, prikazuje nebeskom Ocu. Ako iščekujemo „utjehu Izraelovu" poput starca Šimuna i proročice Ane, u današnjem ćemo bogoslužju doživjeti Krista kao „Svjetlo svijeta" koje obasjava naš životni put. Tada će i upaljene svijeće u našim rukama zaista značiti kako smo to Svjetlo prihvatili i kako idemo u susret konačnom svjetlu koje će nam se očitovati u nebeskoj slavi.

Sveti Kornelije, biskup i mučenik u Cezariji  (Palestina). U poganstvu je bio stotnik, krstio ga je i posvetio za biskupa sveti Petar apostol (usp. Dj gl. 10).

Sveti Apronijan, kao tamničar se obratio na kršćanstvo i podnio mučeništvo u Rimu na Salarijskoj cesti za prefekta Laodicija.

Sveti Fortunat, Felicijan, Firm, i Kandid, mučenici u Rimu.

Sveti Floskul, biskup u Orleansu.

Sveti Lovre, biskup u Canterbury-u (Engleska).

Sveta Ivana de  Lestonnac (1556.-1640.), utemeljiteljica „Kćeri Blažene Dje­vice Marije", svetom je proglasio Pio XII. 1949. godine.

Sveta Katarina de Ricci (1523.-1590), redovnica OP, svetom je proglasio Benedikt XIV. 1746. godine.