svecenik, franjevac (oko 1300.-1349.) Julijan  potjece iz poznate obitelji Cesarello. Mlad je stupio u franjevacki red i nakon  studija filozofije i teologije redjen je za svecenika. Zivio je u raznim  samostanima u Istri, a najveci dio zivota proveo je u samostanu sv. Mihovila u  blizini Bala.

Taj su samostan nekada nastavali redovnici kamaldoljani, a kad su ga oni  napustili, preuzeli su ga franjevci.

Julijan je zivio u tom samostanu uzornim redovnickim  zivotom. Cesto je isao po Istarskim selima i gradovima, propovijedao je i  dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao covjek koji donosi mir medju  posvadjane pojedine ljude, obitelji i skupine gradjana.
Umjetnici su ga prikazivali s knjigom i krizem u  ruci, jer je nastojao kao navjestitelj Bozje rijeci, propovjednik i pucki  misionar, svima u ime Kristovo donijeti Bozji mir, provodeci u rijeci geslo  svoga duhovnog oca Sv. Franje: "Mir i dobro!"
No, jednako su brojni vjernici dolazili k njemu u  samostan sv. Mihovila. Ispovijedali su se i trazili savjete u toga svetoga  redovnika i uzornog svecenika. Nakon tako provedenog zivota, koji je izgarao  kao svijeca na slavu Bozju u samostanskoj tisini i vrlo plodnog misionarskog i  pastoralnog rada Julijan je dozreo za vjecnost, i blago preminuo u Gospodinu  1.svibnja 1349.godine.
Narod ga je odmah nakon smrti poceo stovati kao  sveca. Ne samo da su ga stovali kao sveca, nego su ga gradjani Bala izabrali za  svoga zastitnika, kako svedoci "Opcinski status" iz 1477.g. Buduci da  je te godine izabran za glavnog zastitnika mjesta, sasvim je jasno da su ga  stovali kao sveca ne od te godine, nego davno prije. "Dan opcine"  svake se godine svecano slavio misom, procesijom i drugim slavljima. Cak je  papa Pio VI. posebnim breveom vjernicima podijelio oprost za taj blagdan. U  XVI.st. osnovana je posebna bratovstina, koja se brinula za stovanje naseg  Blazenika. Gradjani Bala svetkovali su taj blagdan 1. svibnja, dan prijenosa  njegova tijela slavili su 4. srpnja, a dan posvecenja oltara 29. rujna 1592 g.  Tako su Balani svoga sveca slavili tri puta na godinu.
Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila  pocetkom XVI.st., a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi, gdje su  ga vjernici i dalje stovali. Gradjani su 1597.g., prenijeli njegove moci u  zupnu crkvu, pa se od tada svecano slavio blagdan prijenosa.
29. rujna 1592. podignut je njemu u cast krasni  mramorni oltar. Svemu tome je svjedokom sluzbeni dikument poreckog biskupa  Gaspara de Nigrisa.
Nova veličanstvena crkva u Balama sagradjena je  1882.g., i posvecena Pohodjenju Bl. Dj. Marije i bl. Julijanu, kako svjedoci  natpis urezan u kamenu.
Sveta Stolica je potvrdila njegovo štovanje 1910.g.,  dekretom u kojem navodi da je bio "krepostan u rijeci i djelu, raspaljen  bozanskom ljubavlju, pun revnosti u spasavanju dusa, obilazio u svetoj sluzbi  istarska sela i gradove sireci i unoseci mir i slogu medju zavadjene  gradjane."