Rođen je u Pontecurone u Tortonskoj biskupiji (Alessandria) 23. lipnja, 1872. godine. S 13 godina postaje član zajednice Male Braće u Vogheri. Godine 1886. pridruži se u don Boskov oratorij u Torinu, gdje ostaje 3 godine, a 1890. godine ulazi u  sjemenište u Tortonu. Nastavlja studij bogoslovlja živeći u sobičku iznad stolne crkve. Ovdje je imao priliku podučiti vjeronauk dječake. Kako je njegova sobica bila pretijesna, biskup mu omogućuje upotrebu njegovog vrta. Mladi svećenički pripravnik 3. srpnja 1892. godine svečano otvara prvi oratorij  nazvan po svetom Alojziju, a 1893. otvara konvikt svetog Bernardina. Zaređen je za svećenika 1895. godine Posvetio se brojnim djelatnostima. Osnovao je „Kongregaciju Sinova Božanske providnosti" i vjersku zajednicu „Male Vjerovjesnice Milosti", „Isposnici Božanske providnosti" i „Časne Sestre Otajstva". Već od 1914. šalje svoje svećenike i časne sestre u Latinsku Ameriku i Palestinu. Umro je u Sanremu 1940. godine.

Etimologija: Luigi, potječe od Clodovea

Upisan je u Rimski martirologij.

Svetac naše današnjice, o njemu postoji iscrpni životopis i periodično se izdaju brojne publikacije, časopisi, duhovni zapisi, knjige koje opisuju njegovo djelovanje koje je ogromno.

Blaženi Alojzije Ivan Orione, rodio se u Pontecurone u Tortonskoj biskupiji 23. lipnja 1872. godine od poštenih i skromnih roditelja. Njegova majka, mudra odgojteljica, značajno je pridonijela u njegovom kasnijem radu s mladima. U ranoj mladosti radi na polju, i slabo pohađa školu. Kad navrši 13 godina ulazi u „Družbu Male Braće" u Vogheri; nažalost uslijed teške upale pluća morao se vratiti svojoj obitelji. Kad je ozdravio pomogao je ocu raditi na popločenju ulica, iskustvo koje će se pokazati korisnim za razumjevanje patnji i duševnog ustrojstva radnika. Ušao je 1886. godine u oratorij koji je vodio don Bosko, gdje  ostaje tri godine. Znanje i iskustvo tog sveca novatora, nije se više izbrisalo iz njegove duše i obilježilo je glavnu smjernicu za svoje buduće djelovanje u odgoju mladih. Neočekivano napušta Salezijansku Družbu i 1880, ulazi u  sjemenište u Tortoni gdje dvije godine uči filozofiju. Na kraju tečaja nastavlja studij Bogoslovlja nastanivši se u jednom sobičku iznad stolne crkve u kojoj poslužuje misne obrede i za to  dobiva sitnu naknadu za svoje životne potrebe.  U stolnoj crkvi ima priliku susretati mlade te ih okuplja i u svojoj maloj sobi podučava vjeronauk. Kako je ta sobica bila premala, Biskup svjestan važnosti te njegove pobude,  dopusti mu uporabu biskupskog vrta.  Mladi klerik Alojzije Ortone 3. srpnja 1892. svečano otvara prvi oratorij koji nosi ime „Sveti Alojzije"; sljedeće godine uspjeva otvoriti konvikt zvan  Sveti Bernardin kojeg je odmah počelo pohađati stotinjak dječaka. Zaređen je za svećenika 13. travnja 1895., i služi prvu Svetu misu među svojom omladinom koja se u međuvremenu premješta u bivši samostan Svete Klare. Oko njega su se okupili drugi svećenici i klerici čineći prvo jezgro buduće družbe. Založio se svim svojim snagama u brojnim aktinostima: posjetu siromašnih i bolesnih, borba protiv Masonstva, širenje zdravog tiska, učestale propovjedi, skrb o dječacima. Kad je 1908. godine razorni potres pogodio Messinu i Reggio Calabriu požurio je pružiti svesrdnu pomoć pogođenom stanovništvu.  Skupljajući siročad, upućuje ih u svoje ustanove,  i postaje glavi stožer za pružanje pomoći od državne i Crkvene vlasti. Papa Pio X. postavlja ga za vrhovnog Poglavara Mesinske biskupije. Istom aktivnošću dokazao se pružanjem pomoći prilikom potresa u Marsici 1915. godine prihvajaćaju novu siročad kojima priskrbljuje sredstva za život, naobrazbu i posao. Ako je Don Bosko bio uzor za odgoj mladih, Cottolengo je uzor milosrđa.  Putovao je po cijeloj Italiji kako bi prikupio materijalnu pomoć za svoje mnogobrojne ustanove. Kako bi uspješno mogao vršiti brojne zadaće osniva Kongregaciju „Sinova Božanske providnosti" (Congregazione dei Figli della Divina Provvidenza) i „Male Misionarke Milosrđa" (Piccole Missionarie della Carità). Utemeljio je „Družbe Pustinjaka (Isposnika) Božanske providnosti" (Eremiti della Divina Provvidenza) i Sestre „Svetotajstva" (Suore Sacramentine)  u koje  su i slijepci imali pristup.

Već od 1914. godine njegov misionarski duh tjera ga svoje sinove i sestre poslati u Latinsku Ameriku i Palestinu. Kako bi učinkovito ostvario svoja djela putuje i sam dva puta u Buenos Aires, 1921. i 1934. godine, gdje ostaje tri godine organizirajući škole, poljoprivredna naselja, župe, domove za siročad, ubožnice nazvane "Mali Cottolengo". Uvijek aktivan, u pokretu, vodi pokajnički i siromašni život. Krhkog zdravlja organizira pučke misije, procesije i hodočašća, postavlja žive jaslice s uvjerenjem kako sve životne dobi moraju biti prožete vjerom. Zadnje tri godine života provodi u Tortoni posjećujući tjedno ustanove "Mali Cottolengo" u Milanu i Genovi. Poslušan savjetu liječnika i svoje braće pristaje, iako teškog srca, na par dana odmara u Sanremu u vili Svete Clotilde, gdje par dana kasnije 12. ožujka 1940. godine umire.

Sprovod bijaše svečan; kako bi mu iskazali počast ljudi su pristizali iz svih gradova sjeverne Italije. Sahranjen je u kripti svetišta „Majke Božje Stražarice" (Santuario della Madonna della Guardia) u Tortoni, koje je on tijekom života dao sagraditi.

Dvadesetpet godina kasnije, 1965. godine prilikom pregleda tijela utvrđeno je kako mu je potpuno sačuvano, te  ponovo sahranjeno.

U tim kratkim bilješkama životopisa, ne može se u potpunosti iskazati svu veličinu društvenog i duhovnog  djelovanja don Oriana, i  važnost koju je imao u životu ljudi pogođenih prirodnim nepogodama a zatim suočenih s uništenjima prouzročenim ljudskim ludostima tijekom dva svijetska rata.

Osobe svih društvenih slojeva i područja kulture poznavali su ga i kontaktirali: od Pape svetog Pia X. i Benedikta XV. do maestra Lorenza Perosi, od državnih i lokalnih političkih vlasti do svetaca njegova vremena. Utemeljitelj institucije "Mala Djela Božanske providnosti" (Piccola Opera della Divina Provvidenza) proglašen je blaženim  26. listopada 1980. godine. Proglasio ga je Papa Ivan Pavao II. uz veliku radost pomognutih sinova iz svih krajeva svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga svecem 16. svibnja 2004. godine.    

Sveti Maksimilian, mučenik, iz Tebese u Africi.

Bio je sin vojnika veterana Fobija Viktora. Nije htio prihvatiti vojnu službu   misleći kako se ona ne može pomiriti s kršćanskm shvaćanjem. Zbog toga je 12. ožujka 295. osuđen na smrt. Pred samo mučeništvo zamolio je oca neka daruje krvniku novo vojničko odijelo koje je bilo za nj pripravljeno.

Sveti Petar, mučenik, sobar cara Dioklecijana.

Sveti Teofan, kroničar. Rođen je 758. vjerojatno u Carigradu. Od dvanaest godina majka ga zaručila s desetgodišnjom djevojčicom Megalom. Zaručnici   su, međutim, dogovorno prihvatili asketski život. Neko vrijeme je bio u carskoj službi, a onda  je nakon  smrti cara Lava IV. postao svećenik, a  zatim su  se i on i žena mu zamonašili. Prema nekim hagiografima, sudjelovao je na nicejskom   saboru 787. godine, ali mu u aktima sabora nema spomena. Kao iguman manastira isticao se posebno darežljivošću ispraznivši više puta manastirska spremišta. Sastavio je Lje­topis, izvanredno vrijedno povijesno djelo. U vrijeme ikonoklastičkih borba za vla­danja cara Lava Armenca otjeran je u progonstvo na otok Samotraku u Egejskom moru, gdje je 817. ili 818. i umro.

Sveti Bernard, biskup. Prema nekim rukopisima, bio bi kapelan Rikarda kneza Kapue u Italiji i biskup Karinule. Prema drugima bio bi biskup Kapue u IV. stoljeću. Povjesničar Lanzoni drži kako je ime Bernard njemačkog   porijekla i prema tome nemoguće je osobi s  takvim imenom biti biskup u Kapui u IV. stoljeću.