Blagdan Imena Manjina počeo se najprije slaviti u bisku­piji Cuenca u Španjolskoj, što je odobrio papa Julije II. 1513. godine. U 17. stoljeću bio je proširen na čitavu Španjolsku i na Napuljsko kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu nakon što je poljski kralj Jan Sobjeski, pouzda­vajući se u Ime Marijino, sa svojom vojskom pobijedio Turke kod Beča 1683. godine, te odredio neka se slavi u nedjelju nakon Male Gospe (8. rujna). Papa Pio X. fiksirao je blagdan Imena Marijina na 12. rujna, na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča. U današnjem reformiranom Rimskom kalen­daru ne spominje se blagdan Imena Marijina, jer opći Rimski kalendar „ne spominje sve marijanske blagdane" (MC 9), ali se on nalazi u mnogim partikularnim kalendarima, što je u skladu s pravilima donesenim u encik­lici pape Pavla VI. „Marialis cultus" (usp. br. 9).

Teološki temelj ovog Gospina blagdana, odnosno spomendana, jest sve ono što je Marija u sebi i za nas. Ime prije svega predstavlja osobu i sve ono što je ona u sebi. Tako i ime „Marija" predstavlja Blaženu Djevicu i sve njezine uzvišene posebnosti: njezinu bezgrešnost i božansko majčinstvo, njezinu ulogu u djelu otkupljenja i njezino konačno proslavljenje. S obzirom na nas ime „Ma­rija" predstavlja onu posredničku ulogu koju ona ima kod svog Sina, poglavito u teškim i presudnim vremenima, predstavlja silu koja spašava i pomaže ne samo pojedince u njihovim pojedinačnim svakidašnjim problemima već i u presudnim problemima naroda, Crkve i cijeloga čovječanstva. Kršćanin s pravom časti i s pravom se pouzdaje ne samo u Ime Isusovo već i u Ime Marijino. To iz­ražava i molitva na blagdan Imena Mairtijina: „Daj, molimo, svemogući Bože, neka se tvoji vjerni, koji se raduju zbog imena i zaštite presvete Djevice Marije, oslobode po njezinu pobožnom zagovoru od svih zala na zemlji i zavrijede doći u njezinu radost na nebu."

Blažena Marija od Isusa, djevica, karmelićanka. Marija Lopez Rivas rođena je 18. kolovoza 1560. u Tartanedu, blizu Toleda, u Španjolskoj. Stupila je u samostan karmelićanki u Toledu, gdje je položila i zavjete 8. rujna 1578., i dobila ime Marija od Isusa. U samostanu je vršila službu priorice i učiteljice novakinja. Upravljala je samostanom vedrinom, poniznošću i blagošću te svima bila živi primjer redovničkog života. Sveta Terezija Avilska, koja ju je primila među svoje kćeri, posebno ju je cijenila i za nju još 1580. godine kazala: „Marija od Isusa ne samo što će postati sveta, ona to već jest". Crpila je velike milosti iz razmatranja Kristovih otajstava: Euharistije, Srca i Krvi Isusove. Umrla je 13. rujna 1640. godine. Pavao VI. proglasio ju je blaženom 14. studenog 1976.

Sveti Gvido rođen je u Anderlechtu u Belgiji od siromašnih roditelja. Že­leći provesti život u tišini i molitvi, u Laekenu prihvati službu sakristana. Premda je tu službu vršio uzorno, na nagovor nekog trgovca iz Bruxelles-a dao se na trgovinu. Posao mu je dobro išao, uspio je kupiti trgovačku brodicu. U jednom nevremenu brodica je potopljena i s njom sva zarada. Gvi­do se tada ponovno vratio u Laeken za sakristana. Nakon nekoliko godina pošao je na hodočašće u Rim, a onda i u druga svetišta. Uz najteže napore posjetio je sva poznata svetišta. U Svetu Zemlju je hodočastio dva puta. Vrativši se s drugog hodočašća iz Svete Zemlje u rodno mjesto, umro je 12. rujna 1012. godine. Poslije njegove smrti narod ga je častio i molio za pomoć u raznim potrebama, što je mnogima pomoglo. Zbog toga narod ga je u Belgiji štovao kao čudotvorca i kao zaštitnika kočijaša.

Sveti Autonom,   biskup,  pobjegavši   iz   Italije  zbog  Dioklecijanova progonstva, u Bitiniji ga pogani pogubiše na oltaru dok je celebrirao misu.

Sveti Kuronot, biskup i mučenik u Ikoniju u Likaoniji za vrijeme pred­sjednika Perenija.

Sveti Hieronid, Leoncije, Serapion, Seleso, Valerijan i Straton, mučenici u Aleksandriji za cara Maksimijana.

Sveti Macedonije, Teudol i Tacijan, mučenici u Meri-u (Frigija) za vrijeme  Julijana Apostate.

Sveti Silvan,  biskup  u  Veroni.