Sveti Leopold rođen je u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, 12. svibnja 1866., kao jedanaesto dijete pobožne i radišne hrvatske obitelji Petra Mandića i Dragice rod. Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan. Nje­gov se pradjed Nikola Mandić doselio u Herceg-Novi iz Poljica (selo Zakučac u splitskoj nadbiskupiji uz grad Omiš), a u Zakučac su njegovi pređi došli iz Bosne u XV. stoljeću. Za vrijeme Bogdanova djetinjstva u Herceg-No­vom djelovali su kapucini mletačke provincije. Stoga je Bogdan, od­lučivši postati svećenik i redovnik, stupio u kapucinski red. Najprije je pošao u kapucinsko sjemenište u Udinama, a zatim u novicijat u Bassano del Grappa, gdje je 2. svibnja 1884. obukao redovničko odijelo i primio ime, fra Leopold. Filozofsko-teološke nauke završio je u Padovi i u Veneciji, za svećenika je zaređen u Veneciji 20. rujna 1890.

Svetom Leopoldu bila je najveća želja poći kao misionar među sla­venske narode i promicati sjedinjenje istočnih rastavljenih kršćana s katoličkom Crkvom. Budući da je bio slaba zdravlja, redovnički po­glavari nisu udovoljili toj njegovoj želji nego su ga odredili za ispovjed­nika: najprije u Veneciji, zatim u Zadru, pa u Bassano del Grappa, Kopru i napokon 1909. u Padovi. 1923. godine bio je premješten u Rijeku, ali je na traženje Padovanaca ubrzo vraćen u Padovu, gdje je ostao sve do smrti. Umro je 30. srpnja 1942. Tijelo mu počiva u posebnoj kapeli uz crkvu i samostan otaca kapucina u Padovi.

Životna želja svetog Leopolda, da kao misionar među odijeljenom istoč­nom braćom radi na jedinstvu s katoličkom Crkvom, nikada mu se nije ispunila, premda je to osjećao kao Božji poziv. Bog je međutim htio da Leopold kao ispovjednik sjedinjuje ljude. Sveti Leopold je to shvatio pa je neumorno ispovijedao od jutra do mraka punih 50 godina. Ljudi svih slojeva i iz svih krajeva svijeta dolazili su k njemu na ispo­vijed čekajući ponekad na red po više sati. Na taj način sveti Leopold se pokazao kao prijatelj ljudi razumijevajući svakoga i dijeleći Božje oproštenje svima koji su mu dolazili.

Važno je spomenuti kako je sveti Leopold uvijek sačuvao živu ljubav i privrženost prema svojoj domovini i svom hrvatskom narodu, premda je većinu života proveo u tuđini. 1917. godine tražili su od njega neka primi talijansko državljanstvo. On je to odbio. Zbog toga je neko vrijeme proveo u zatvoru u južnoj Italiji. Često je govorio: „Krv nije voda!" Pri svršetku života rekao je jednom prijatelju u Padovi: „Ja sam kao ptica u krletki: moje je srce uvijek s onu stranu mora. Želio bih da moje kosti budu usred moga naroda."

Posebno je važno uočiti kako življenje u tuđini svetog Leopolda nije moralno pokvarilo već posvetilo. On je to uspio molitvom, žrtvom i ispovjedničkom službom gledajući „svoj Istok" u svakoj duši koja mu se obratila. Glas o svetosti njegova života počeo se naglo širiti nakon njegove smrti. Na njegov grob stalno dolaze hodočašća. Vjernici mu se utječu u raznim potrebama, a Bog po njegovu zagovoru dijeli brojne milosti i čini izvanredne zahvate. Zbog toga je papa Pavao VI. toga Božjeg slugu svečano proglasio blaženim 2. svibnja 1976. Hrvatska kapucinska provincija od 1970. godine izdaje u Osijeku list Blaženi Leopolda Man­dića PRIJATELJ LJUDI šireći tako njegovo štovanje i radeći na njegovoj kanonizaciji.

Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.

Sveti Nerej, Ahil i Pankracije, mučenici. O njima povijest zna vrlo malo, ali je njihovo štovanje u Rimu bilo veliko a grobovi  veoma čašćeni.

Nerej i Ahil bili su vojnici. Odmah nakon obraćenja, napustili su vojsku. Za cara Dioklecijana privedeni su na sud i osuđeni na smrt, jer se nisu htjeli odreći svoje vjere i žrtvovati bogovima. Grob im je na Ardentinskoj cesti, nad kojim se diže i velika bazilika.

Pankracijev život je ovijen legendom s malo povijesnih podataka. Zna se da je bio mučenik i da je mučendštvo podnio u Rimu, najvjerojatnije za cara Dioklecijana. Grob mu se nalazi na Aurelijevoj cesti, nad kojim je papa Siksto III. podigao crkvu.

Dioklecijan je završio „eru mučenika". Vidio je da je na izmaku njegova vlast. Mislio je da je slava i snaga rimske države u poganskoj religiji, pa je zato želio najprije pročistiti svoju vojsku od kršćana. Mnoge su otpuštali, a hrabrije i pred sud izvodili, jer se nisu htjeli odreći Krista. Sjetimo se samo Tebaitške legije (Legio Thebaica) od koje je 6.600 vojnika podnijelo, mučeništvo. Uzrok smrti i naših mučenika jest njihova nepokolebljivost u svome vjerskom uvjerenju.

Sveta Flavija Domitila, djevica i mučenica. Ona je 1595. godine bila upisana u Rimski kalendar na današnji dan i slavila se zajedno sa  sv. Nerej em i Ahilom. U zadnjoj  reformi Rimskog kalendara ona  je izbačena  zbog nedo­stataka sigurnih povijesnih podataka o njezinu štovanju. Prema Rimskom martirologiju, Domitila je iz ugledne rimske obitelji Flavija. Kad se pokrstila, zavjetovala je Bogu ujevičanstvo. Zbog toga ju Je njezin zaručnik optužio kao kršćanku. Za vrijeme Domicijanova progonstva poslana je u progonstvo na otok Poncu. Mučeništvo je podnijela u Taracinu, u Laćaju, tako da je u kući zapaljena zajedno sa svojim dvjema sluškinjama. Njezine su moći kasnije prenesene u Rim u baziliku sv. Nereja i Ahila na Ardentinskoj cesti.

Sveti  Epifanije, biskup u Salamini na otoku Cipru.

Sveti German, biskup u Carigradu, suprotstavio se caru Leonu Izauriku koji je izdao proglas da se unište sve svete slike.

Sveti Modeald, biskup u  Trieru,  umro oko  640. godine.

Sveti Filip Argirion, apostol Sicilije (5. st.).

Sveti Dionizije, stric svetog Pankracija.