Hilarijevi su roditelji bili pogani. Sinu su, koji živi od (315.-367.) godine, priskrbili odličnu naobrazbu u grčkoj i rajnskoj filozofiji kao i retorici. Hilarije na početku svoga ozbiljnijeg razmišljanja o životu pobliže izu­čava filozofske sustave i u njima traži odgovore na životna pitanja, ali nije bio zadovoljan tim sustavima. Zato je posegnuo za Svetim pismom i u njemu je našao što je uzalud tražio u filozofa. Obratio se, postao kršćanin i oko 350. godine biskup u Poitiersu.

Hilarije najveći dio svoga života živi u sporu s arijevstvom prema kojem zauzima dosta složen stav. Odlučno je branio svetog Atanazija kao zastupnika pravovjerja. Sve je sinode koje su Atanazija osudile odbacio i smatrao ništetnima. Zato ga je car Konstancije poslao u progonstvo u Malu Aziju. Ali i to je bilo providonosno. Hilarije je tako imao pri­godu dobro upoznati teologiju Istočnih otaca. Međutim, on je i kao prognanik napadao krivovjerje i stoga je pod izlikom rušenja mira ponovno s Istoka potjeran na Zapad.

Hilardje je kušao odgovoriti na arijevske vjerske poteškoće. Ari­jevci su se znali pozivati na činjenicu kako je jedan antiohijski sabor već prije Niceje, kao i oni, izbacio ključnu nicejsku riječ „istobitan". Hilarije ih upozorava kako je ta riječ imala potpuno različito značenje na spomenutim saborima, i tako je otklonio arijevsko umovanje.

Valja posebice istaknuti kako je Hilarije bio susretljiv prema ari­jevskim vjernicama. One koji su zazirali od riječi „istobitan", ali su iskreno priznavali Isusovo potpuno božanstvo, primao je u crkve­no zajedništvo.

Hilarije se zalagao neka se njegova domovima, Galija, oslo­bodi arijevske zablude. Njegovim su nastojanjem s biskupskih stolica uklonjeni arijevski biskupi pa je Galija opet postala katoličkom zem­ljom.

Ipak sukob s arijevstvom nije potpuno ispunjao Hilarijev život. Temeljito je poznavao Sveto pismo, ali ga je Hilarije i rado tumačio vjernicima. To ga je učinilo prvim ozbiljnim zapadnim egzegetom. U propovijedima i spisima poglavito zanosno i toplo govori o Trojstvu. Ukazuje se kao dubok teolog, i ako nije uvijek najjasniji u izražavanju. Hilarije je revnovao i oko liturgije. Nastojao je bogoslužje vršiti svečano. Sam je sastavio brojne himne u kojima slavi trojednoga Boga, krsno otajstvo i časnu Kristovu borbu s Božjim i čovjekovim Protivnikom. Papa Pio IX. na molbu pokrajinskog sabora u Bordeaux-u proglasio ga je g. 1851. crkvenim mučiteljem.

Sveti Hermil, đakon, i Stratonik, mučenici. Hermil je bio đakon u Srijemu (Srijemska Mitrovica), a Stratonik čuvar tamnice. Kad se Dicimije   poslije Milanskog edikta posvadio s Konstantinom, počeo je pro­goniti  kršćane,  posebno u Iliriku gdje je  vladao.  Obojica svetih mučenika osuđena su na smrt i bačena u Dunav kod Beograda. Nakon tri dana nađena su im tijela i sahranjena. To se dogodilo 13. siječnja 314. ili 315. godine. Po­sebno su bili štovani u Carigradu. Njihov spomendan slavi se na današnji dan u Zemunu i Novom Beogradu.

Svetih četrdeset vojnika, mučenici u Rimu za vrijeme cara Galijena.

Sveti Gumesind, prezbiter, i Serviđeo, monah, mučenici u Kordobi (Špa­njolska).

Sveti Potit, mučenik na Sardiniji za vrijeme cara Antonina i namjesnika

Gelazija.

Sveti Leoncije, biskup u Cezaoji u Kapadocdji. Za vrijeme cara  Lici­nija odvažno se boirtio protiv pogana, a za vrijeme cara Konstanitina protiv airijanaca.

Sveti Agricije, biskup u Trijeru, umro 332. godine.

Sveta Glafira, djevica u Amaseji u Pontu.

Blažena Juta (Iveta), udovica u Otrvalu (Belgija). Zadnjih 30 godana života provela je  zatvorena  u  ćeliji, zbog  čega  se i  naziva  „rekluza".  Umrla  je 1228. godine.

Blaženi Hildemar, dvorski kapelan a onda pustinjak u Nizozemskoj, umro je 1097. godine.