Najpoznatije hrvatsko Marijino svetište Marija Bistrica, smješteno 40 km sjeveroistočno od glavnoga hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Medvednice, stoljećima je središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda. Ono što je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Čenstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je živopisna Marija Bistrica. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima važno mjesto u marijanskoj pobožnosti hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.

Kip je tijekom povijesti nekoliko puta bio skrivan od osmanskih opasnosti koje su prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju 1684. godine, od kada i počinju hodočašća u Bistričko svetište.

Zapisana su brojna milosna uslišanja tijekom povijesti Svetišta već od 1688. godine sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište 1715. godine, kad je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.

Porastom marijanske pobožnosti i brojnih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875.-1911.), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, proširuje i preuređuje crkvu, župni dvor s arkadama, i iz stare crkve izgradi crkvu u stilu neorenesanse.
Papa Pio XI. (1922.-1939.) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.

Prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kad je u njoj održan XIII. "Međunarodni marijanski kongres". Biskupi su 1971. godine Bistričko svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.
Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca, 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se moja želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca."

Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzija Stepinca. Zamisao se rodila gledajući križni put na Jasnoj Gori tijekom Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi. Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, a isklesane su u Italiji.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Danas, najvažnija hodočašća u Mariju Bistricu imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica. U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika.

Vjerničke svetkovine, proštenja, odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskog zagorja. 

Sveti Henrik - Između tridesetak Božjih ugodnika imenom Henrik posebno se ističe sveti Henrik II., car „Svetoga rimskoga carstva njemačke narodnosti" (Hildeshedm ?, 6. V. 973. - Grona kraj Gottmgena, 13. VII. 1024.). Njegovu ocu, istoimenom bavarskom vojvodi povijest je dala nadimak „Svadljivac", naš je svetac bio okružen bliskim svecima: ženom svetom Kunegundom i sestrom svetom Gizelom, koja se udala za ugarskog kralja svetoga Stjepana.

Nakon očeve smrti Henrik postade 995. godine vojvodom Bavarske, a pos­lije smrti mladoga rođaka Otona III. (22) 1002. godine kraljem njemačkim i carom rimskim. U životu i vladanju odlikovao se stožernim krepostima: razbonitošću, pravednošću, jakošću i umjerenošću. Time je ponovno uspo­stavio moć i ugled carstva, koje je primio u rasulu.

U duhu svoga vremena Henrik je bio uvjeren kako je u njegovoj ruci ne samo sudbina „Svetoga carstva", nego i svete Crkve. Stoga je svoje sile posvetio obnoviti carstvo, i reformirati Crkvu. U tu je svrhu provodio državno-crkveni sustav vladavine tako što je stare biskupije ob­navljao, nove osnivao a za biskupe postavljao svoje dvorske ljude. Osim toga, bogatijim je samostanima i crkvama oduzimao viškove i davao ih siromašnijima. Tako je 1007. godine osnovao novu biskupiju u Bambergu kome je namijenio ulogu i misijskoga centra i središta svoga carstva.

Sa ženom Kunegundom, koja je bila kći luksemburškog grofa, pošao je u Rim, gdje ih je 14. veljače 1014. papa Benedikt VIII. okrunio za cara i caricu rimskog carstva. U težnji za općim mirom i obnovom Crkve u sporazumu s papom spremao je opći crkveni sabor u Pavji, ali u tome poslu i dobroga papu i svetoga cara snađe smrt iste godine (1024.). Budući da u braku nije imao djece, s njime je izumrla saska loza njemačkih kraljeva i careva. Pokopan je u katedrali svoga grada Bamberga. Papa Eugen III. proglasi ga svecem 1146. godine. Grad i biskupija Basel u Švi­carskoj slave ga kao zaštitnika.

Kunegumda na prvu obljetnicu smrti svoga muža 1025. godine pozvala je mnoge biskupe na posvećenje crkve benediktinki u Kaufungen, koji je sama bila sagradila; nakon Evanđelja u Euharistijskom slavlju skinula je carsku krunu i grimiznu haljinu, odrezala kose i obukla grubi habit redovnice. Žive­ći u trajnoj samozataji i pokori, umrije 3. ožujska 1033. godine i bi pokopana uza svoga muža u Bambergu. Papa Inocent III. proglasi je svetom 1200. godine. Tako sveti bračni par Henrik i Kunegunda svijetle posebnim sjajem na nebu Katoličke crkve.

Sveti Henrik suvremenik je hrvatskih kraljeva Stjepana Držislava (+ 997.) i njegovih triju sinova: Svetoslava, Gojslava i Krešimira III. (997. -1030 ...), ali nema podataka za njegove veze s Južnim Slavenima, kao što ih ima sa Zapadnim i Istočnim Slavenima.

Ovaj napis završimo zbornom molitvom iz današnje mise u Čast sve­toga cara: Bože, svetog si Henrika preobilnom svojom milošću oslobodio brige za zemaljsko kraljevstvo da se posveti nebeskome. Daj nam po nje­govu zagovoru kroz prolaznosti ovoga svijeta čista srca tebi hrliti.

Sveti Jod i Ezdra (Ezira), starozavjetni proroci.

Sveti Sila, Pavlov pratitelj na drugom misijakom putovanju (usp. Dj 15,14)

Sveti Serapion, mučenik za cara Severa.

Sveta Miropa, mučenica na otoku Kio za caira Decija.

Sveti Eugenije, biskup u Kartagi. Pretirpjevšri. mnogo u vandalskom progonstvu, umrije 505. godine u Francuskoj kao prognanik.