Nalazite se u > Meditacije

14. siječnja - 2. nedjelja kroz godinu

Kako nastaje vjera?

1 Sam 3,3b-11.19; 1 Kor 6,13c-15a. 17-20; Iv 1,35-42.

Crkve su na Zapadu svakim danom sve praznije.  Vjenčanja u crkvi, krštenja, prvih pričesti i krizma sve je manje. Čak i veliki dio religioznih ne žive po načelima vjere koju ispovijedaju. Čini se da je vjera, ta čudesna rijeka koja je nekoć nosila društvo svojim snažnim tokom, postala potok što tromo vijuga „suznom dolinom". Sve do jučer vjera se prenosila postojanom tradicijom, uvriježenim običajima i vjeronaukom tj. učenjem temeljnih kršćanskih istina. Prenosila se rađanjem u kršćanskoj obitelji i u kršćanskom društvu. Crkva je bila jaka institucija, a obredi i sakramenti su prožimali čovjekov život od rođenja do smrti. Trebalo je imati hrabrosti pa ne vjerovati. Danas je sve drukčije: Vjernici nemaju više podršku društva, ponekad ni podršku vlastite obitelji, treba biti hrabar i vjerovati, jer vjerovati znači plivati uzvodno protiv struje, treba biti spreman na žrtve k tomu duhovno jak da se možeš nositi sa sve većim poteškoćama. Gdje naći snage za tako težak životni put? Evanđelje ne propisuje recepte, nema gotovih rješenja i spremnih odgovora. Ono ukazuje tek na uzak i strm put te uči umijeće vjerovanja korak po korak. Ustrajavanje u vjeri ponekad je mukotrpno.

PRVI KORAK – postojeća situacija. Vjera ne dolazi slučajno i nikomu ne pada s neba. Ona uvijek podrazumijeva već postojeću situaciju iz koje raste,  razvija se, napreduje. U Isusovo vrijeme, primjerice, postojala je zajednica učenika koja se okupljala oko Ivana Krstitelja, pokornika, sveca, proroka. Mi bismo danas rekli: postoji kršćanska zajednica, župa ili obitelj koja vjeruje i na svoj način ispovijeda, živi i svjedoči svoju vjeru, ona nosi pojedince.

DRUGI KORAK – susret i novo značenje. Ivanovi su učenici susreli Isusa. Ivan ga dobro poznaje, definira ga starozavjetnom vazmenom slikom i pokazuje: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta". To je bilo dovoljno da učenici pođu za Isusom. Drugi korak se sastoji od naviještanja i  svjedočenja za Isusa te spremnosti da se pođe za njim, da ga se nasljeduje. Nema tu učenja, doktrine, teorije; sve se događa u susretu, uživo. Danas vjera prolazi sličnim putem. Postoje neki ljudi koji vjeruju, propovijedaju, uče, izgovaraju značajne riječi, vrše obrede, upriliče susret, slavlje i samim tim ukazuju na Isusa. Postoje, naravno, i drugi koji to slušaju, osjećaju spremnost prihvatiti riječ i povjerovati joj.

TREĆI KORAK – ostvareno zajedništvo. Dvojica učenika su zapodjeli razgovor s Isusom: „Gdje stanuješ?" Isus uvažava njihova pitanja, razumje tu znatiželju i odgovara: „Dođite i vidite!". Oni ostanu s Isusom u ugodnom, nezaboravnom zajedništvu u kojem njihove slutnje nalaze potvrdu, privlačni učitelj mogao bi biti netko poseban i značajan, njihova se vjera pali i rasplamsava. Danas je osobito važan treći korak. Mora biti zajednica u kojoj će oni koji dolaze sa svojom znatiželjom, nesigurnošću, možda i sumnjama, rasti u vjeri. Riječ je o obiteljskom i župnom zajedništvu. U njemu se događa i uvježbava, prakticira i dozrijeva klica vjere koju Bog posije u ljudska srca. Sve je u počecima, pa uz oduševljenje može biti pitanja i sumnji, ali kad se uđe u životno zajedništvo svatko će pronaći ono što je tražio.

ČETVRTI KORAK – Učenici koji su našli Isusa, nisu to uživali sami kao privatnu povlasticu. Pošli su drugima i pripovjedili im vlastito iskustvo: Ivan je radosno priopćio novost svom bratu Petru: „Našli smo Mesiju!" i doveo ga k Isusu. Isus ga je prozvao „Stijenom" i naznačio mu životnu zadaću. Danas treba stvarati takva ozračja u kojima će biti moguće osobno susresti Isusa. Istinski susret omogućuje Duh Sveti. Iz takvoga susreta vjera crpi snagu, jača, obnavlja se, raste, zrači u dušama vjernika i postaje privlačna drugima.

U evanđelju je zacrtan put vjere kojim su učenici došli do Isusa. Naš put je sličan njihovu: vjerujemo na riječ, u susretu (euharistijskom, molitvenom), a onda se ta vjera živi. Toj prokušanoj metodi valja se iznova vraćati. Ne vjerovati previše izjavama, proglasima, bučnim medijskim neosobnim, masovnim i teoretskim uvjeravanjima, jer ne prenose bitno, već računati s osobnim susretom i svjedočanstvima te na njima graditi postupno, malim ali sigurnim koracima. Vjerovati više osobama, Osobi i svjedočanstvu iz neposredne životne zbilje. Ona je pouzdana, autentična, transparentna i njoj se doista može vjerovati.

14. siječnja - 2. nedjelja kroz godinu
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi