Sveti Kamilo de Lellis bio je veliki lutalac na svom životnom putu i morao je svladati brojne prepreke dok se posvetio djelotvornoj ljubavi prema bolesnicima i tolikima pomogao svojom družbom za dvorbu bolesnika.

Rođen je 1550. godine u mjestu Bucchianico, u Abruzzima u Italiji. Otac mu je bio u vojnoj službi i nije imao smisla za dobar odgoj djece, a uz to i često odsutan. Kamilo je imao tešku narav za odgoj. Kada je bio u 12. godini života, majka mu je umrla, što je također loše utjecalo na njegov odgoj. Za učenje nije pokazivo nikakve volje, nego se skitao, kockao i kartao. Kad je odrastao, otac ga je povu­kao u vojsku te su zajedno krenuli prema Ankoni s namjerom ukrcati fse na brodi i sudjelovati u bici kod Lepanta. Na putu je stari de Lellis naglo obolio i umro, a mladi Kamilo zadobio na nozi ranu koju će nositi cijeli život. Zbog te rane, mjesto u bitku kod Lepanta, došao je u Rim u bolnicu svetog Jakova, koja je u stvari bila prihvatilište za uboge, siroma­šne i nezbrinute bolesnike. Kamila su odatle brzo otpustili zbog njegove nedisciplintiranosti, svadljivosti, kartanja i kockanja.

Nakon toga, kako ne bi ostao na ulici, Kamilo je ponovno stupio u vojsku, i to venecijansku, ukrcao se na brod i u borbi protiv Turaka došao sve do Koto­ra. Kasnije je prešao u španjolsku vojsku i sudjelovao u jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Vrativši se iz Afrike, nastavio je živjeti u svojim strastvenim igrama te je prokockao i prokartao novac što ga je dobio u vojsci, pa čak i vojničku odoru. Tako je pao na prosjački štap. Tada se zaposlio pri gradnji kapucinskog samostana i tu doživio unutarnja preokret i stupio medu kapucine kao pripravnik za njihov red. Kapucini ga konačno otpustiše jer su smatrali kako je neprikladan za njihov red zbog rane na nozi.

Kamilo se tada vratio u Rim u bolnicu svetog Jakova i svom se dušom dao na njegu bolesnika tražeći suradnike u tom poslu. Prve suradnike našao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. To je bio početak njegove družbe. Kamilo se u dobi od 32 godine, dao na učenje lati­nskog i teologije. Njega i njegove suradnike nisu shvaćali u bolnici svetog Jakova. Čak i sveti Filip Neri bio je mišljenja kako Kamilo nije pozvan osnovati posebnu družbu. Stoga Kamilo sa svojim suradnicima napušta bolnicu svetoga Jakova pa po drugim bolnicama i privatnim kućama dvore bolesnike. Broj Kamiloviih suradnika naglo je porastao i bila je velika potreba družbe koja će se posvetiti njezi bolesnika, papa Grgur XIV. 1591. godine odobri i kanonski uspostavi Kamilovu družbu za njegu bolesniika, koja se službeno zove: „Ordo clericorum regularium ministrantium infirmis", a Kamila imenuje za njezina generalnog pogla­vara. U nekim krajevima članove te družbe nazivaju: „Oci dobre smrti" ili jednostavno: Kamilijanci. Svećenici te družbe obvezuju se posebnim zavjetom kako će se prvotno skrbiti za duhovne potrebe bolesnika, a braća laici za njihove tjelesne potrebe. Dvije godine nakon odobrenja Družbe Kamilo je zaređen za svećenika.

Kamilo je i kao generalni poglavar svoje družbe s velikom požrtvovnošću dvorio bolesnike. Uza sve to, doživljavao je nerazumijevanje od subraće, a neke su bolnice upale u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio teške duševne muke i 1607. godine radi svih tih okolnosti dao je ostavku na službi generalnog poglavara družbe. Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. U propis svetaca unio ga je Benedikt XIV. 1746. godine, a papa Leon XIII. proglasio ga je zašti­tnikom bolnica i bolesnika 1886. godine. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u Rimu u crkvi svete Magdalene. Prema podacima iz 1973. godine, družba svetoga Kamila imala je više od tisuću članova razdijeljenih u 13 pro­vincija i 126 kuća.

Crkva službeno priznaje kako je sveti Kamilo bio urešen „posebnim da­rom ljubavi prema bolesnicima" i moli Boga: „Po njegovim zaslugama ulij i u nas duh svoje ljubavi da Ti služimo u braći te na času smrti spo­kojno k Tebi prijeđemo!" (Molitva)

Sveti Franjo Solanski, prezbiter. Ovaj „Apostol Južne Amerike" rođen je 1549. godine u mjestu Montilla u blizini Kordobe. Kao dvadesetogodišnjak oblači franjevačku odjeću u strogoj opservantskoj struji provincije Granada. Nakon što je zaređen za svećenika 1576. godine posvećuje se propovijedanju. Potaknut misionarskim zanosom, odlazi u Južnu Ameriku gdje se istakao neumornim apostolatom medu Indijancima kojima je bio i evangelizator i civilizator, i brani­telj i pomiritelj. U neumornom apostolskom radu propješačio je tisuće kilo­metara propovijedajući i potičući na obraćenje. Pripisuje mu se oko 200.000 obraćenja na kršćanstvo. Na obraćenje Indijanaca je utjecao više primjerom svoga života nego riječima. Odlučno je branio prava urođenika pred konkvistadorima. Posebno plodnu misionarku aktivnost ostvario je u peruanskom gradu Limi i argentinskom mjestu Tucuman.

Iscrpljen neprekidnim radom, umro je 14. stupnja 1610. u Limi. Blaženim ga je proglasio papa Klement X. 25. siječnja 1675. godine, a svetim Benedikt XIII. 27. prosinca 1726. godine. Zaštitnik je brojnim gradova u Latinskoj Americi.

Sveti Just, vojnik u Rimu. On je zbog prihvaćanja kršćanske vjere na razne načine bio mučen, pa čak i u vatru bačen po naredbi prefekta Magnecija, ali je ostavši neozlijeđen, umro naravnom smrću.

Sveti Foka biskup i mučenik u gradu Synope u Pontu za cara Trajana.

Sveti Herakla, biskup u Aleksandiriji.

Sveti Kir, biskup u Kartagi. Na njegov blagdan svetog Augustin je o njemu propovijedao narodu.

Sveti Feliks prvi biskup u Novokomi.

Sveti Optacijan, biskup u Bresciji.