Nalazite se u

15. lipnja 2017. - Tijelovo

15. lipnja 2017. - Tijelovo

Svetkovina presvetog Tijela i Krvi Kristove

(Pnz 8,2-3.14b-16a; 1 Kor 10,16-17); Iv 6,51-58)

Čovjek živi zemaljskim životom u vremenu, ali je, kao vjernik, spoznao da postoji i božanski život u nebu, da ga je Bog namijenio ljudima i da ih je pozvao da u njemu sudjeluju dok su na putu koji ih u taj život vodi. Zemaljski život se hrani kruhom koji daje zemlja uz obaveznu čovjekovu suradnju radom. Ljudi žive dok se hrane kruhom o kojemu ovisi njihov život. I kruh i život koji se kruhom održava vremeniti su, prolazni i završavaju u smrti. Božanski ili nebeski život ima svoje središte u Bogu, Bogom se hrani i uzdržava, stoga je to vječni život. I čovjek može vječno živjeti, ako se hrani kruhom vječnoga života, jer postaje ono što blaguje. Blagovanje prolaznoga uzdržava prolaznost, blagovanje vječnoga uzdržava vječnost. Život je onakav čime ga čovjek hrani i čovjek je onakav čime se hrani. Hrana nestaje, pretvara se u tijelo, da bi trajao tjelesni život. Prolazna, tjelesna hrana za prolazni, tjelesni život. Božanska hrana za vječni život. Dogodi se da zemlja i zemaljski život zatraže krušnu potporu neba. Izraelci su, ostavši bez svagdašnjega kruha, molili i nebo je, na čudesan način, dalo prolazni kruh, koji je nahranio ljude u prolazu kroz pustinju. Mana, doduše čudesna, nije bila ni Božanska i vječna. Kad su je blagovali, pretvarala se u njihovu tjelesnu snagu  i tako održala tjelesni život koji je završio prirodnom smrću. Dogodi se i to da nebeski božanski život uđe u našu tjelesnu prolaznu stvarnost i zatraži pomoć. U euharistiji se tako događa da Bog svoj božanski, nebeski život daruje ljudima u liku njihova kruha. Pričest uvjerava vjernika da blaguje Božanski život, da vječni život gostuje u njegovu smrtnom tijelu. Ako duboko vjeruje, u duši može, bar na trenutak, osjetiti djelić blaženstva iz vječnosti. To sveto blagovanje pak omogućuje Isus koji iz svoje slave silazi na oltare da se daruje onima koji su u njega povjerovali. Mogu čuti jeku riječi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta… Kao što ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." Kad proslavljeni Isus nama daje svoje tijelo za hranu svoju krv za piće, daje nam sebe proslavljenoga, komunicira nam svoj božanski život. Kad bi bio samo čovjek, a govorio ove riječi, onda bi to nama, i svakom razumnom čovjeku, bilo sablažnjivo kao što je bilo Židovima u Kafarnaumu koji su mislili da im nudi svoje materijalno tijelo i svoju tjelesnu krv za hranu i piće. Nitko od ljudi ne bi nam mogao ni smio ponuditi svoje tijelo za jelo i krv za piće, jer bi pozivao na kanibalizam. Isusova ponuda je dar Sina Božjega, božanski dar koji je uzeo obličje ljudskoga kruha i vina zato što su ti darovi najprikladniji za komunikaciju vječnoga života budući da se po njima već komunicira prolazni, tjelesni život. Ovdje su postali sakrament, sveti znak vječnoga života. Božanski se život prima blagovanjem po uzoru na ljudskom iskustvu dobro poznato blagovanje. Kruh se ne čuva u muzeju, da bi ljudi dolazili i promatrali čudo koje podržava život, kruh se blaguje i samo tako može krijepiti život. Isus koji je smrtnicima donio vječni život, postao je kruhom da bi ljudi blagovanjem mogli unositi u sebe božansku okrjepu i to svakodnevno. Ljudi ni svoj tjelesni kruh ne blaguju prigodice ili za velika slavlja. Za takve prigode pripreme tortu ili rođendanski kolač. Stoga je Isus izabrao baš kruh da u njega pohrani dragocjeni dar Božanskog života, jer kruh je presudan za ljudsku prehranu. Blaguje se u svim prigodama, posvuda, radnim danom i blagdanom, zimi i ljeti, na odmoru i usred radnog dana, u palačama i beduinskim šatorima, na slavljima i u zatvorima, radionicama i bolnicama. Ljudi posvuda peku i blaguju kruh. Njegovo blagovanje okuplja mnoge ljude od seljaka koji ore zemlju, sije i žanje žito do mlinara i pekara, od trgovaca i prijevoznika do roditelja i poslužitelja. Kruh se blaguje u zajedništvu. Rijetki su koji kruh jedu sami. Kruh zbližava i u društvu i u Crkvi. U Crkvi na osobit način. Pričest ujedinjuje djecu, mlade, starije, muževe, žene, neuke i znanstvenike, teologe i nepismene. Za istim pričesnim stolom, u istoj tjelovskoj procesiji - jedan kruh mi mnogi, Bog i ljudi u istom zajedništvu, danas na zemlji, sutra na nebu.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi