Car Maksencije ga je zlostavljao prisilnim radom raznim poniženjima i drugim nevoljama. Budući da je Mar­cel umro u tom zlostavljanju, štuje se kao mučenik.

Sveti Honorat, utemeljitelj samostana na otoku Lerins nedaleko Marscille-a i biskupp u Arles-u, umro je 429. godine.

Sveti Ticijan, biskup u Odercu (gradić na Pijavi u pokrajini Venecije) u 2. stoljeću.

Sveti Honorat, opat u Laciju, kojega spominje sveti Grgur Veliki.

Sveti Mela, biskup u Egiptu, koji je mnogo pretrpio zbog vjere za Valantova progonstva.

Sveta Priscila, udovica u Rtou u 1. stoljeću, koja je služila i sve svoje imanje stavila na službu proganjanih kršćana.

Sveti Berard i kolege, mučenici - Početak franjevačkog reda posvećen je mučeništvom petorice suvremenika svetog Franje koji je o toj zgodi rekao: „Sada sa sigurnošću mogu reći da imam petoricu Male braće!" Zvali su se: Berard, Petar, Oton, Akurisio i Adjuto. Prva trojica su bili svećenici, a druga dvojica samo braća redovnici. Svi pripadaju prvom desetljeću franjevačkog reda, a potječu iz različitih gradova Italije. Sačinjavali su prvu misijsku ekspediciju koju je sveti Franjo poslao među Saracene u Maroko.

Svoje misionarsko propovijedanje započeli su u Sevilji navješćujući Veselu vijest u džamijama. Ubrzo su bili zatočeni, izbičevani  i  protjerani u Maroko, ali su i tamo nastavili apostolski rad. U gradu Marakešu bačeni su u tamnicu, bičevani više puta i na kraju su usmrćeni 16. siječnja 1220. godine.

Njihovi posmrtni ostaci su prevezeni u Koimbru, gdje su neko vrijeme bili izloženi u katedrali. Mnogi hodočasnici iz grada i okolice hrlili su po­kloniti se posmrtnim ostacima mučenika. Među njima je bio i regularni kanonik augustinac, Antonio Olivares, poznatiji pod kasnijim imenom sveti Antun Padovanski. Upravo tom prigodom je zaželio postati franjevac i na­staviti ondje gdje su oni stali. Time je još jednom potvrđena istinitost staro­drevne izreke: „Krv mučenika, sjeme je novih kršćana!"