Rođena je 7. siječnja 1844. u Lurdu (Lourdes) kao kći siromašnog nadničara. Kad je imala 14 godina, primila je posebnu milost, 18 puta, od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine, u Masabjelskoj spilji ukazivala se Blažena Djevica Marija. Na završetku ukazanja kazala je Bernardici: Ja sam „Bezgrešno Začeće" (Que soy era Immacunlado Cauncepciou).

Prvi put se Blažena Djevica ukazala skromnoj djevojčici u veljači kad je s drugom djecom tražila drva što su plivala na vodi i kad je izula cipele i čarape kako bi prešla preko hladne vode. Majka Božja je Barnardici obećala kako će je učiniti sretnom, ali ne na ovom nego na drugom svijetu. Od nje je za­htijevala neka se moli za grešnike i neka na mjestu ukazanja župnik sagradi ka­pelu u koju će ljudi dolaziti u procesijama. Nebeska je Prikaza uputila dje­vojčicu neka rukom zakopa u zemlju u sipilji, na što se čudesno pojavio izvor vode koja još i danas ima neobičnu moć.

Zbog te velike milosti Bernardica je morala štošta pretrpjeti: zlostavljanje, nerazumijevanje, privođenje, odvođenje u bolnicu za umobolne. Morala se podvrći biskupovoj istražnoj komisiji koja ju je strogo ispitivala tijekom četiri godine prije negoli joj je crkvena vlast povjerovala.

Tijekom svoga života Bernardica je silno patila od napadaja astme. Pratilo ju je siromaštvo, bolest i patnja. Pa i kasnije kad je po biskupovoj želji 8. srpnja 1866. stupila u samostan časnih sestara svetog Gilharda u Nevers-u. Tu je morala podnositi ponižavanja i omalovažavanja. Odgađali su joj sve­čane zavjete kako bi Lurdsku vidjelicu navodno sačuvali od oholosti. Tek kad je Bernardičina bolest postala ozbiljna i zaprijetila joj smrt, nisu joj više odugovlačili polaganje zavjeta. Trpjela je i od turbekuloze kostiju. Tako prikovana uz krevet, ona je umrla u svojoj 36. godini života 16. travnja 1879. Bernardica je potkraj života kazala: „Vidite, povijest je moga života vrlo jed­nostavna; Djevica se sa mnom poslužila a onda me ostavila u kutu. Tu je moje mjesto, tu sam ja sretna i tu ostajem."

Neposredno pred smrt Bernardica je s teškoćama izmolila riječi: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli se za mene bijednu grešnicu, bijednu grešnicu, bijed­nu grešnicu." Njezin „Zaravo, Marijo" (Ave Maria) prihvatit će milijuni što će hodočastiiti prema Lurdu. Na njezinoj vjeri nastavljeno je štovanje Bezgrešno Začete.

U prigodi proglašenja blaženom (1925. godine) otvoriše Bernardičin grob i u njemu nađoše cjelovito njezino tijelo bez i najmanjeg traga raspadanja. Pio XI. proglasio ju je svetom 8. XII. 1933. godine

U Francuskoj se blagdan svete Bernardice slavi 18. veljače, a dosada se ponegdje i kod nas slavila toga datuma. Sveta Bernardica slavi se 16. travnja, i to kao neobavezan spomendan. To je u ime naše Biskupske Konferencije zatražio 17. XI. 1981. godine zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske Konferencije Mons. dr. Franjo Kuhairić od Svete kongregacije za sakramente i bogoštovlje, što je ista Sveta kongregacija odiabrila dopisom od 1. XII. 1981. godine (Prot. CD 1094/81).

U „Misteriju Lurda" Paul Claudel piše: „Čudo Lurda povezuje srednji vijek sa sadašnjicom, posreduje duhovnu izmjene između vremena, kad su ljudi još imala pravu, možemo kazati naivnu vjeru, i našega stoljeća koje previše vjeruje u neograničene mogućnosti napretka, koje je napuhano svojim dostignućima u istraživanju i tehnici..."

Sveti Benedikt Josip Labre, prosjak i konrtemplativac, rođen je u da­našnjem Arras-u u Francuskoj 1748. godine. Nakon što je kao mladić po­kušao ući u nekoliko redovničkih ustanova i nije uspio, ili nije primljen ili je bio otpušten, a jednu je i sam napustio, pođe u Rim u nadi kako će tu naći odgovarajuću redovničku ustanovu. Ali je ni tu nije našao. Konačno se odlučio živjeti život na cestama kao prosjak i lutalac. U potpunom siromaštvu, dronjcima, bez kućišta provodio je život kao Božji samotnik obi­lazeći glavna svetišta po Italiji. Ali i u takvom stanju njegov je duh bio ne­prestano uronjen u uzvišenu kontemplaciju. Nju je hranio trima knjižicama (Novi zavjet, Časoslov i Nasljeduj Krista), što je uvijek sa sobom nosio, te križem, koji mu je visio o vratu, i krunicom. Posljednje godine života proveo je u Rimu noćujući u Koloseumu. Umro je 1783. godine u dobi od 35 godina. Pokopali su ga u crkvi Madonna dei Monti, jer su ga svi smatrali svecem. Nakon nekoliko mjeseci poslije smrti dogodilo se više od 100 čudesnih ozdravljenja po njegovu zagovoru. Blaženim ga je proglasio papa Pio IX. 1860. godine, a svetim Leon XIII. 1881. godine.

Sveti Kalist Karizije, i sedam mučenika u Korintu.

Osamnaest svetih mučenika u Zaragosi u Španjolskoj za Dioklecijanova progonstva, čije je mučenišitvo opjevao Prudencije.

Sveti Kajo i Kremencije, te Enkratida, djevica, i Lambert, mučenici ta­kođer u Zaragosi.

Sveti Turibije, biskup u Astorgi (Španjolska) za vrijeme pape Leona Velikoga (5. stoljeće).

Sveti Fruktuoz, biskup u Bragi (Portugal).

Sveti Patern, biskup u Avranches-u.

Sveti Drogon, priznavatelj u Valensienu (Galija).