Život svetog Aleksije protkan je legendama tako što je teško imati točnu povijesnu sliku o njemu. Sveti Aleksije je poznat i slavljen svetac u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Prema legendarnim opisima njegova života Alekisije se rodio u Rimu polovinom 4. stoljeća kao sin ple­mićke obitelji i bio jedino dijete svojiih roditelja. Otac mu se zvao Eufemijan a majka Agla. Oboje su bili milosrdni te obilno dijelili siromasima od svojih dobara, primali ih u prostorije svoje kuće i za njih se brinuli.

Aleksije na dan svoga vjenčanja potajno ostavi kuću i netaknutu zaručnicu, ukrca se na brod i dođe u Siriju, u grad Edesu. Tu je pred crkvom Blažene Djevice Marije boravio 17 godina kao nepoznat prosjak. Kad je uočen kao „čovjek Božji", napusti Edesu i vrati se u Rim. Tada odluči poći u očevu kuću i živjeti nepoznat kao i drugi siromasi koji tu žive. Budući da ga otac nije prepoznao, primio ga je iz samilosti kao i ostale siromahe označivši mu izbicu pod kućnim stubištem i slugu koji će o njemu voditi računa. Tu je Aleksije također boravio 17 godina, kao nepoznati siromah u skrajnoj bijedi, molitvi i pokori, dok su njegovi roditelji i zaručnica tugovali za njim. Aleksije je izabrao takav život iz ljubavi prema Kristu. Osjećajući kako mu je smrt blizu, točno je opisao svoj život i svoje duhovne avanture. Roditelji su iz toga spisa saznali kako je to njihov sin, ali tek nakon njegove smrti. Kad je umro, po cijelom se Rimu spontano proglasilo kako je umro „čovjek Božji". Svečano je pokopan u crkvi svetog Bonifacija na Aventinu, koja se od tada zove i njegovom, crkvom svetog Bonifacija i svetog Aleksija.

Život svetog Aleksija zaista je više za divljenje nego za nasljedovanje. Taj nam život ipak pokazuje do kakve herojske veličine može doseći ljubav prema Kristu i ujedno nas potiče kako bismo se i mi odvažili ispunjati ljubavlju prema Isusu Kristu.

Blažena Terezija i prijateljice, mučenice iz Compiègna. Šesnaest kairmelićanki iz Compiègna na čelu sa svojom majkom poglavaricom Terezijom od svetog Augustina prikazale su za vrijeme francuske revolucije sebe kao žrtvu Bogu kako bi ublažele njegov galjev i izmole mir Crkvi i domovini. Taj svoj čin predanja Bogu obnavljale su svaki dan tijekom dvije godine, dok ga nisu zapečatile mu­čeničkom smrću pod giljotinom.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev svući svoje redovničko odijelo, jer su znale kako nije u pitanju uniforma koliko nji­hovo zvanje. 1792. godine istjerane su iz svoga samostana, ali su one i dalje na­stavile svoj redovnički život razdijeljene u četiri skupine u gradu. Uhvaćene su 24. lipnja 1794. i bačene u zatvor u Parizu. Predane u volju Božju, u zatvoru su radosno i hrabro podnosile sve muke i poniženja te druge hrabrile i tješile. Radi svoje vjernosti Crkvi, svome redovničkom zvanju i pobožnosti prema presvetom Srcu Isusovu i Marijinu osuđene su na smrt giljotinom. Pogubljene su 17. srpnja 1794. Idući na stratište, pjevale su psalam „Hvalite Gospodina, svi puci" (Ps 117) i „Zdravo Kraljice", a na samom stratištu obnovile su svoje re­dovničke zavjete u ruke poglavarice majke Terezije. Blaženima ih je proglasio papa Pio X. 13. svibnja 1906. godine.

Sveti Sciliski mučenici, Sperat i prijatelji. Mučeništvo su podnijeli u Kartagi za cara Marka Aurelija i prefekta Saturnina, a zovu se sciliski jer su bili iz Scile, mjesta u Numidiji.

Sveta Marcelina, djevica, sestra svetog Ambrozija, umrla u Milanu oko 400. godine.

Sveti Leon IV., papa (847.-855.),

Sveta Teodata, mučenica u Carigradu za Leona Ikonoklaste.

Sveti Teodozije, biskup u Auxerre-u.

Sveti Generoz, mučenik u Tivoli-u.

Sveta Marina, djevica iz Bitinije. U 13. stoljeću njezine su posmrtne ostatke prenijeli iz Carigrada u Veneciju i pohranili u crkvu Svetog Liberata, gdje se i danas štuju.