Da koji neće postati Ne

(Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Ili 2,1-5; Mt 21,28-32)

Prispodobom o dvojici sinova koji su svoje DA pretvorili u NE i svoj ne u da, Isus je pozvao svećeničke glavare, farizeje i narodne starješine na razmišljanje. Oni su se naime tužili na Boga koji spašava grešnike i predbacivali mu da to nije pravedno prema njima koji se trude i žive po Božjim zapovijedima. Bog im po proroku Ezekijelu odgovara: „Čuj dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?" Poziva ih na ispit savjesti. Isus je također imao gorko i porazno iskustvo s tim umišljenim pravednicima jer su mu predbacivali da se druži s grešnicima, svraća u kuću omraženog carinika Zakeja, oprašta javnoj grešnici, dopušta da mu žena sumnjiva morala suzama opere noge pred uvaženim gostima… Isus je prispodobom o dvojici sinova donio pred njih zrcalo da se vide, prepoznaju i shvate u kakvoj se situaciji zapravo nalaze. Trebali su se prepoznati u drugom sinu koji je ocu rekao DA, ali nije izvršio što je otac od njega tražio. Naime, farizeji poštuju Božju riječ, pet puta dnevno odlaze na molitvu, drže se zakona kao pijan plota, slijepo slušaju, pobožno prinose žrtve u hramu i misle da ih Bog mora spasiti jer oni to (svojim DA) zaslužuju. Njihova torija je ispravna, ali što je sa životnom praksom? Kad pred njih stane utjelovljena Božja riječ, Isus, oni odbijaju vjerovati mu, što više, preziru ga i odbacuju njegovu radosnu vijest spasenja. Svoj DA u teoriji praktično pretvaraju u NE. U prvom sinu im je predstavio grešnike, carinike, čak, strance i pogane. Oni nisu bili vjernici, ali kad se pred njima pojavila utjelovljena Božja riječ, povjerovali su joj, obratili su se od starog grešnog života i postali drugi ljudi. Omraženi Zakej je četverostruko nadoknadio svaku nepravdu, Magdaleni je oprošteno sve jer je pred Isusom pokazala veliku ljubav, Samarijanac, nepomirljivi poganin, zaslužio je pohvalu jer je djelom ljubio svoga bližnjega. Njihov početni NE postao je životni DA, zato im je Bog iskazao milosrđe. Bog iz Isusova zrcala od prispodobe uvjerava farizeje da u kraljevstvo Božje neće oni koji govore „Gospodine, Gospodine!", nego oni koji životom pokazuju da vrše volju Božju. Vjera se živi djelima i pravo vjeruje onaj tko živi što Bog od njega traži u konkretnim životnim okolnostima. Bog takve vjernike treba; oni isto griješe, ali  njima Bog rado prašta grijehe, iskazuje ljubav i milosrđe.

Isusova se prispodoba odnosi i na nas. Nije li i naše ponašanje pomalo djetinjasto. U crkvi, molitvi, na obredima, o blagdanima glasno i uz pjesmu izgovaramo DA, a u svakodnevnom životu i nije baš tako. U teoriji obećavamo mnogo, a u životu dajemo malo. Riječi i pisanih dokumenata je previše, a malo ih je koji djelima pokazuju vjeru, premda svi znamo da u Kraljevstvo Božje neće oni koji mnogo pričaju, nego oni koji vrše volju Božju. Nije li u našoj svakodnevici previše elegantne neposlušnosti; mnogi naši DA nisu vjerodostojni. Mladenci na pitanje „Hoćeš li ga/je ljubiti i poštivati u sve dane svoga života.", oduševljeno odgovore DA, a zavladala je pošast rastavljenih brakova. Kad nas se pita: „Jeste li spremni primiti djecu i odgajati ih u Kristovu duhu i duhu Crkve? Kažemo svečani DA, a onda se krene drugim putem. Prisjetimo se kako su lijepe bile prve pričesti, kako svečane krizme, a što je od svega toga zaživjelo u svakodnevici?  Koliki DA su se pretvorili u NE? Koliko svećenička napusti svoje svećeništvo? Koliko redovnika i redovnica je napustilo svoje zajednice? Kako velike razlike žive kršćani između svojih slatkorječivih DA u teoriji i gorko začinjenih NE u praksi. U sebi nosimo oba sina iz Isusove prispodobe. Daj Bože da naši DA ne postanu NE, a naši NE, u obraćenju što prije postanu DA. Bog nas svakodnevno poziva: „Sine hajde u moj vinograd!" Ne bi trebalo oklijevati. Svi koji su rekli DA trebali bi živjeti tako da se Bog može pouzdati u njihovu riječ jer njihov DA nije bio djetinjast, površan, brzoplet, iz običaja i tradicije, iz straha i nametnute stege, nego DA zrelih ljudi koji su vjeru pretvorili u čvrsti stav i svakodnevno je potvrđuju životnim opredjeljenjem prepoznatljivim u ljepoti zajedništva i radosti svjedočenja, u vjeri koja nije savršena, ali jest plodna dobrim djelima, neprestano traga za voljom Božjom i po njoj nastoji živjeti.