Prva mjesta i veličina poniznosti

(Sir 3, 19-21.30-31; Heb 12, 18-19.22-24; Lk 14, 1.7-14)

Riječ Božja savjetuje kršćanima poniznost kao veliku i važnu krepost. Velika je jer ljude suočava s njihovom pravom stvarnošću, važna, jer nagrađuje promaknućem na prava mjesta. Zna biti izravna: „Sine moj, budi krotak  Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina, on prima počast poniznih. Nema lijeka bolesti oholnika" (Sirah). Starozavjetne savjete Isus upotpunjava korisnom preporukom koju je izrekao kao gost na farizejevoj večeri: „Kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto!". Mislio je ne samo kad budeš pozvan, nego neka to bude tvoj životni stav. Život se sastoji od primanja i davanja. Ipak više primamo nego što dajemo. Najvrjednije što imamo darovano nam je: vremeniti i vječni život, ljubav, oproštenje, duševni mir, prave radosti. Upravo stoga ljudi trebaju biti ponizni. Što je netko „veći" treba biti ponizniji, a takav je i Bogu draži. Poniznost povezuje ljude s Bogom i on ih uzvisuje, dok ih oholost odvaja od Boga i vodi u propast. Ljudi se po prirodi smatraju većima nego što jesu i uvijek se guraju na prva mjesta, častohlepni su, ponižavaju druge da bi sebe uzvisili. Okrenuti su koristi, a ne darežljivosti, slijede taj urođeni nagon, jer misle da će biti vrjedniji u vlastitim očima i u očima drugih. Društvo doista tako cijeni ljude: bogatiji, ugledniji, jači, ambiciozniji, makar i nepošteni, uvijek su gore; slabiji, pošteni i siromasi su potisnuti na rubove društva, ali Božja mudrost se uvelike razlikuje od ljudske i njezine prosudbe često određuju redoslijed suprotan našemu. On silne zbacuje s prijestolja, a uzvisuje neznatne, gladne napunja dobrima, bogate otpušta prazne, svjedoči Marijina pjesma „Veliča".

Bog bi htio da ljudi sami budu iznutra slobodni, da otkriju vlastitu veličinu koju im je on podario i da u njoj ostvaruju svoju sreću. Tada neće iznuđivati priznanja drugih ljudi i biti ovisni o tuđim mišljenjima. To mogu ponizni ljudi. Poniznost nije podložnost drugima, nego mudrost koja čovjeka čini stvarnim; ni višim ni manjim, već onakvim kakav jest, daje mu da se tako osjeća i da bude zadovoljan sobom. Samo pred Bogom osjeća se malenim, jer je to preduvjet za ulazak u Božje kraljevstvo. Ponizni pred Bogom imaju uvida u Božje kraljevstvo po vjeri Božjoj riječi. Njima je Božja riječ kao teleskop. Kad po njoj žive ona im pojedinosti dalekog i nevidljivog Božjeg svijeta čini dostupnima. Ona je prozor kroz koji u zemaljske stvarnosti ulaze prekrasna osvježenja Božjega svijeta, pa se naše materijalno oduhovljuje, prolazno učvršćuje, nemoguće postaje mogućim. Ponizni ne zauzimaju takve stavove samo na svadbama, nego se oni cijeloga života, iz dana u dan, trude da zadrže zadnja mjesta, a upravo to je jako teško. Takvi ljudi su primjerice požrtvovne majke koje u nesređenim obiteljima postanu žrtva: služe svima i daju sve od sebe da bi drugima bilo dobro. Nitko to ne primjećuje i ne prizna. Ukućani tolikog blagoslova postanu svjesni istom kad ga izgube. Ponizni su često žrtva nekoga ili  nečega. U očima svijeta su obično gubitnici, za neke ludi. Razumljivo: logika svijeta ne poznaje i ne priznaje Božju logiku. Kad ne bi bilo Božje pravednosti, bili bi sasvim u pravu. No Bog je ljudima objavio sebe, svoj svijet i svoju istinu. Poslao je svoga sina Isusa Krista. On je zauzeo zadnje mjesto rodivši se u štalici, cijeloga je života doživljavao nepravde, sumnjičenja i na kraju  gol umro na križu, među razbojnicima. On je naučavao riječju i primjerom vlastita života, a Otac je njegovo evanđelje potvrdio učinivši ga pobjednikom smrti. Najdublje poniženi, najčasnije je uzvišen. Isusova je poniznost zadobila spasenjsku moć za cijeli svijet. „Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet!" Plodovi njegove žrtve su radosti kojima cvjetaju prostranstva naših duša.