Nalazite se u > Meditacije

20. rujna 2015 - 25. nkg - b

20. rujna 2015 - 25. nkg - b
Prva i zadnja mjesta

(Mudr. 2,12.17-20;Jak 3,16-4,3; Mk 9,30-37)

Čudno je i teško shvatljivo ponašanje umišljenih bezbožnika, bahatih bogataša na vlasti koji progone pravednika, obespravljenog siromaha, samo zato što njegovo posvemašnje predanje Bogu, vjernost zakonu i čestitost provociraju u njima bijes, zavist, mržnju. To otpadnici od vjere, antisemiti u Aleksandriji, bezočno zlostavljaju svoje pobožne zemljake samo zato da ih iskušaju. Njihova je mudrost zemaljska, grešna, čak đavolski lažna. Puna je zlobe, pokvarenosti, pakosti i stvara neprijateljstva, svađe, nezadovoljstva, pobune, nasilja i ratove. Božja mudrost, međutim, dolazi odozgor kao dar neba; moralno besprijekorna, ispunja mirom, uzima u obranu pravednika, spašava ga i njegovoj vjernosti sprema neprocjenjivu nagradu. Sve je to pozadina evanđeoske slike koja prikazuje Isusa na putu u Jeruzalem u kojem će biti ubijen. Ta smrt je dio Očeva plana spasenja, a on je prihvaća iz ljubavi i poslušnosti. Htio bi da to shvate i njegovi učenici, no oni su još uvijek ljudi od svijeta, razmišljaju o zemaljskom kraljevstvu, o prvim mjestima i vlasti na koju će se, kako se nadaju, uskoro uzdići. Isus kreće na put križa, a učenici sanjaju o slavi. Dva su to međusobno nepomirljiva interesa: Njihovi su putovi toliko različiti od Božjih da nije čudo što se ne razumiju. Isus, tjeskoban zbog neizbježne smrti uzalud traži sugovornika s kojim bi podijelio svoju tjeskobu. Učenici ga uopće ne slušaju. Ne znaju o čemu govori, ne zanima ih. Isus ih poučava govoreći da prava čovjekova veličina nije u vladanju, već u služenju. Tko hoće biti prvi, treba biti posljednji i svima služiti. Ljudi teško shvaćaju Božju logiku, jer su grešni i njihova je priroda istočnim grijehom na smrt ranjena, a do nje treba plivati uzvodno. Prave veličine se odvaže i krenu prema izvoru, slijedeći Isusa. On je Božanska veličina, Sin Božji, Najveći, ali je zauzimao zadnja mjesta: rodio se u štalici, živio lišen svega i umro gol na križu. Dao je i neprestano daje cijeloga sebe za druge, svoje tijelo i krv, život i smrt, tako je zavrijedio svoj mesijanski naslov - Spasitelj ljudi. Takvim stavom Isus ruši temelje na kojima počivaju ovozemaljska kraljevstva, a to su: vlast kao gospodarenje nad drugima, častohleplje, ostvarivanje isključivo vlastitih interesa, umišljene veličine, i prva mjesta koja zaposjedaju bahati egoisti. Da bude uvjerljiviji dovodi dijete i stavlja ga među učenike. Dijete je simbol predanja i povjerenja. Ono ne zna što znači vladati, nije nasilno, strani su mu interesi i karijerizam. Dijete ne mrzi druge, ne spletkari, ne vodi ratove. Sve što dijete hoće jest ljubav je i samo jednostavno voli. U djetetovoj je duši svijet odraslih okrenut naglavačke. Još nešto: Isus nije govorio protiv autoriteta. Znao je da svaka zajednica mora imati voditelja, netko mora biti glavni u obitelji, Crkvi, politici, ekonomiji, u društvu, posvuda. To je zakon ljudskog suživota i tamo gdje nema prvih mjesta, nastupa bezvlađe, anarhija, kaos. Isus je u ovoj prigodi, učenicima i svijetu, rekao svoju evanđeosku istinu: važno je da onaj tko ima vlast i tko je prvi ne traži od drugih da mu služe, nego on treba njima služiti, treba se razdati drugima čineći sve da uspiju, napreduju, da izgrade bolji i pravedniji svijet, kao što je i sam učinio i za nas postao najveći, jer je najistinskije ljubio i svima služio. Isus bi i danas rekao svojim učenicima: «budite ambiciozni, volite čast, težite za prvim mjestima, ali kad vam se želje ispune, pomozite onima koji su potrebiti, vodite ih, branite, štitite, liječite, podižite. Radite uvijek nesebično i za dobro svih koji su vam povjereni! Tako ćete svijet čistiti od nasilja, zlobe, ratova, terorizma i među vama će biti sve manje ljudi koji su spremni ići u smrt da se domognu vlasti, a još manje onih koji će iz istih razloga ubijati druge.»

U zabitom selu daleke zemlje rodilo se muško dijete. Odraslo je. Mladić je izučio stolarski zanat, a od tridesete je godine živio kao putujući propovjednik. Nije pohađao školu, nije napisao nijednu knjigu, nije imao važnu ulogu, titulu, uspjeh, što više: u trideset i trećoj godini protiv njega se podiglo javno mnijenje, prijatelji ga napustili, prodan je, nepravedno osuđen, pribijen na križ, umro, pokopan u prijateljevu grobnicu i treći dan uskrsnuo. Po toj jedinstvenoj pobjedi zla i smrti postao je središte povijesti, spasitelj svijeta i otkupitelj ljudi.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi