Sarto se prezivao, a na krštenju je dobio ime Josip. Rođen je 2. lipnja 1835. u Riesu (Treviso) kao drugo od devetero djece seljačkih ro­ditelja Ivana i Margarete. U obitelji je dobio solidan kršćanski odgoj. Osjetivši zarana poziv u svećeništvo, pođe u Padovu u sjemenište. Kad mu je u 17. godini života umro otac, mnogi su mu „savjetovali" nek napusti sjemenište kako bi „pomogao" majci i mlađoj braći. On je sve to odbio, a u tome mu je pomogla i njegova majka. Za svećenika je zaređen 1858. god. Sve je svećeničke dužnosti uzorno vršio. Bio je ka­pelan, župnik, duhovnik sjemeništa, profesor, kanonik, biskupski tajnik. Uz revno vršenje svojih dužnost bavio se i studijem pro­širujući i produbljujući svoje znanje. To mu je silno pomoglo za duž­nosti koje su ga još čekale u Crkvi. Papa Leon XIII. imenovao ga je 1884. godine biskupom u Mantovi. Kao biskup, posebnu je brigu posve­ćivao sjemeništu, katehizaciji i gregorijanskom pjevanju. U Veneciju je došao 24. studenog 1894. kao patrijarh. Narod ga je s oduševljenjem dočekao, a on je nastavio s dosadašnjim radom nesmanjenom intenzivnošću. Za papu je izabran 1903. godine naslijedivši Leona XIII. Za geslo je uzeo: „Obnoviti sve u Kristu".

U tom se smislu i odvija njegov pontifikat: tijekom audijencija drži nagovore učvršćujući vjeru i pobožnost; zalaže se za temeljitu sve­ćeničku duhovnost i odgoj svećeničkih kandidata; određuje pisanje i tiskanje novog kodeks crkvenoga prava; tiska dekret o ranoj pričesti djece i o čestom primanju Euharistije; zalaže se za uspješniju katehizaciju, davši prirediti novi katekizam, i za obnovu crkvene glazbe, posebno koralnog pjevanja, odlučno se suprostavio modernizmu osuđujući njegove zablude u enciklici „Pascendi Dominici gregis"; osniva Biblijski institut, kako bi se Sveto pismo proučavalo ozbljnije i znanstvenije; nepopustljivo se opire francuskoj civilnoj vlasti koja je prisezala na prava Crkve, u čemu ga je francuski kler podržavao; na poseban je način radio na bu­đenju i produbljivanju unutarnjeg života Crkve, na promicanju laičkog apostolata i misijske djelatnosti. Tako je svoje darove izvanredno upotrijebio na korist cijele Crkve. Umro je na današnji dan 1914. godine, shrvan zbog izbijanja prvoga svjetskog rata koji nije uspio spriječiti. Pio XII. proglasio ga je svetim 1951. godine.

Na njemu su se zaista ispunile riječi ulazne pjesme današnje Svete mise: „Gospodin ga izabra za prvosvećenika, njemu otvori svoje blago i obasu ga svim dobrima."

Sveti Anastazije, vojni razvodnik u Solinu, vidjevši odvažnost svetog Agapita, mučenika, prihvati kiršćanstvo i podnese mučeništvo za cara Aurelijana.

Sveta Cirijaka, ostavši udovica, sebe i sve svoje dade na službu kršćana i podnese mučeništvo u Rimu za Valerijanova progonstva.

Sveti Sidonije, biskup Klermonu (Francuska).

Sveti Privat, biskup i mučenik u Gavalitanskom kraju za Valerijanova i Galijenova progonstva.

Sveti Luksorije, Cizel i Kamerin, mučenici u Sardiniji za Dioklecijanova progonstva.

Sveti Patern, došavši u Rim iz Aleksandrije na grobove svetih  apostola Petra i Pavla, pođe u Fondium pokapati tjelesa mučenika, tu je po na­redbi tribuna uhvaćen i bačen u tamnicu u kojoj je i umro.

Sveta Basa i njezina tri sina, mučenici u Edesi (Sirija) za Maksimijanova progonstva.

Sveti Euprepije i Kvadrat, biskupi u Veroni.