Svjetski dan misija 2018.

Zajedno s mladima donosimo Evanđelje svima

Jedan mi je prijatelj nedavno pisao prekoravajući me da već duže vrijeme ne pišem i ne

dajem znakove da sam živ te da sam ranije bio više nazočan u našem hrvatskome katoličkom tisku. Primio sam tu dobronamjernu primjedbu misleći na svoju poodmaklu dob. Doista sam zaokupljen mišlju što učiniti svakim danom više za misije. Molim na tu nakanu, napose da Bog pošalje misionare i da oni odgovore na poziv: „Ovdje sam Gospodine, pošalji mene." (Iz 6, 8) To je molitva koju svi trebamo ponavljati da bi kraljevstvo Božje bilo uvijek prisutno u svijetu, na svakom mjestu i u svakom trenutku naše povijesti. Zbog toga vas želim barem malo upoznati sa zemljom u kojoj radim i djelujem već 32-ije godine, da biste dobili uvid u veliko polje misijskog rada, koji je potreban ne samo u Peruu, nego u cijelom svijetu, a na jedan poseban način u Južnoj Americi. Peru je zemlja različitosti. Živi ovdje oko 55 plemena domorodaca, a osim njih i velik broj potomaka Afroperuanaca. Računamo da se ovdje govori 48 izvornih jezika, na oko pet milijuna stanovnika, a osim toga prisutni su i kečuanski, ajmarski i kastiljski

(španjolski) jezik. Godišnje se slavi oko sedam tisuća svečanosti (festivala) i više od 250 kulturnih događaja. Postoji više od 11.000 arheoloških mjesta, koja nas podsjećaju

na vrijeme kad su postojale različite kulture u Peruu, one prije Inka, a posebno kultura

Inka prije kolonizacije. U posljednje vrijeme sve više se vrjednuju različite kulturne manifestacije. Na poseban način čuvaju svoje plesove, obradu tekstila kod domorodaca, svoju karakterističnu glazbu, keramiku, zapravo sve što čini povijest njihova identiteta i ponosa. Nažalost, taj kulturni ponos ponekada potiskuje vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe, a osobito dostojanstvo i prava žene. Narod je osim toga ponosan na svoja prirodna bogatstva. Postoji više od 3.800 vrsta krumpira (ali Peruanci više vole rižu, tako je to, uvijek želiš ono što nemaš), velika raznovrsnost ljekovitih biljki u Amazoni,

bogatstvo minerala u Kordiljerima, brojne rijeke, ocean s ribljim bogatstvom.

Ne možemo zanijekati da postoje i veliki problemi, kao 242.000 maloljetnika koji rade opasne poslove, npr., u rudnicima tucajući kamen, perući automobile u opasnim zonama grada, trgujući na cesti, zapravo živeći na cesti i od ceste. Prema statistici ministarstva rada, 920.229 djece u dobi između pet i 13 godina obavlja neku vrstu rada, a to znači da 17,69 % maloljetnika radi. Ktomu 241.998 maloljetnika u dobi između 13 i 17 godina radi teške i opasne poslove više od 50 sati tjedno. Ništa nije bolje ni u ostalim dijelovima svijeta, jer, prema Međunarodnoj organizaciji rada, čak 152 milijuna maloljetnika žrtve su poslova koje ne bi trebali raditi djeca i maloljetnici.

Peruanski narod je vjernički (oko 85 % je katolika), no broj je u opadanju, jer, nažalost, uvijek je nedovoljan broj misionara. Na 32 milijuna stanovnika djeluje samo 3000 svećenika. Naš Gospodin u današnjem evanđelju naglašava: „Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadnem kao otkupninu za druge." Poziv misionara jest služenje drugima, poglavito potrebnima, a sve uz Božju pomoć i pomoć naših dobročinitelja. Poradi tog cilja misionari uvijek mole blagoslov i pomoć od Gospodina, jer je on naša pomoć i zaštita. Dobrota Gospodnja prati rad misionara jer se u njega uzdaju. Iz ljubavi prema čovječanstvu Krist je dao apostolima zadatak navijestiti svakomu stvorenju evanđelje. Nažalost, nakon dvije tisuće godina, postoje mnoga mjesta i narodi koji istom danas upoznaju Krista, ali postoje i mnogi koji su se udaljili od vjere i napustili svoju vjeru. Ne možemo ostati indiferentni i ne misliti na sve te duše kojima smo potrebni da nađu ili se pak vrate na put Spasenja, put svetosti.

Misionar je stoga čovjek vjere, vjere koju dijeli s drugima koji još ne poznaju uopće ili samo djelomično riječ Kristovu, radosnu vijest, te žive na drugim, uglavnom udaljenim

mjestima i kontinentima. Nikada ne možemo zaboraviti one siromašne i napuštene, posebno migrante, koji ovdje bježe napose iz Venezuele, te njima također treba donijeti evanđelje, poruku spasenja i riječ utjehe. U više navrata misionari su i sami poučeni u katehizaciji od ovih naroda, koji imaju svoje životne vrijednosti. Oni nas ponekada uče vrijednostima, nas „stare" kršćane, koji često imamo visok standard, materijalizam, ali i lažnu slobodu, koja je kao individualizam i relativizam okupirala naš kršćanski svijet i sve više nas udaljava od svjedočenja... Radi toga trebamo nositi evanđelje svima, da bi promijenilo naš život i učinilo ga sličnim Isusu Kristu, da bi sve nas približilo svakim danom više i više vječnomu životu, spasenju.

Kako se može prenijeti poruka evanđelja i kako se može primijeniti u životu? Misije imaju zadaću po misionarima poslanima od Crkve prenijeti svoje vjerničko iskustvo o susretu s Kristom, kojeg smo upoznali, koji je opečatio naš život i koji treba promijeniti i biti uza sve ljude, bez izuzetka. To znači po Božjoj riječi i svjedočenju doći do ljudi koji žive na margina marginama ovog svijeta i koji još ne znaju za Božje milosrđe. Ta zadaća misionara, navjestitelja radosne vijesti, u misijama u prvom redu znači biti blizu siromašnima, djeci koja su napuštena od svih, starima i bolesnima, zapravo svima obespravljenima, zapostavljenima i zaboravljenima... Na njih se također odnosi novi, ponovni navještaj, koji mora obuhvatiti: studentske pokrete, svijet radnika, realnost koju žive političari, svijet ekonomije, voditelje društvenih pokreta i sredstva društvenih priopćavanja – medije. Polje rada je tako različito u tom ostvarenju nošenja radosne vijesti svima njima da za one koje žele raditi na tom polju uvijek ima mjesta i uvijek su dobrodošli.

Misije osim toga uključuju rad na izgradnji svijeta gdje će biti više ljudskosti, bratstva, morala i pravednosti. To znači svjedočiti i naviještati što bi bila i što znači društvena pravda, obrana ljudskih prava, čuvajući i braneći prava pojedinaca, tražeći model jednoga boljega i solidarnijeg društva. Bez sumnje treba paziti da sve navedeno ne bude razlog osobnih probitaka ili da sumisije samo ograničene na određena područja ili na samo jedan specifičan humanitarni rad.

To poslanje posebno obvezuje ići dalje od granica koje su najčešće samo u našim glavama, noseći radosnu vijest o Isusu, izlazeći u susret onima na periferiji svijeta te biti

Crkva koja „izlazi u susret". Tako je potvrdio i tako nas uči i papa Franjo: „Misije su

poslanje radi Isusa Krista, ali u isto vrijeme i poslanje za njegov puk..." Budući svetac,

blaženi papa Pavao VI., pokazao je Crkvi nova svjetla i način kako trebaju djelovati misionari u današnjem svijetu. Naviještati evanđelje vlastitost je Crkve, njezina osobnost, to znači naviještati, propovijedati i poučavati. Kada Crkva naviješta kraljevstvo Božje, ona ulazi u srca ljudi kao znak prisutnosti Kristova kraljevstva. I papa Benedikt potvrđuje: „zadaća Crve je naviještanje spasenja ljudima koji još ne poznaju Krista". To znači da svećenici, laici i svi djelatnici u pastoralu moraju biti prvi nositelji te nove evangelizacije, koja obuhvaća sve krajeve svijeta i sve ljude, bez izuzetka.

S druge strane, Papa Franjo nas podsjeća: „Crkva je po svojoj naravi misionarska i radi toga to stalno treba svjedočiti..." Sve nas to potiče da misijski duh radosno živimo, naviještamo primjerom i riječju te da radosno molitvama i pomaganjem misijama budemo uvijek prisutni poradi Božjeg kraljevstva i radi onih koji ne poznaju radost evanđelja.