Prvi dokumenat koji govori o Marijinu prikazanju u hramu jest apokrif „Jakovljevo protoevanđelje", djelo kršćanskog pisca iz 2. - 3. stoljeću, koji govori kako su Marijini roditelji Joakim i Ana donijeli u hram svoju kćerku Mariju kao dijete od tri godine i prikazali je Gospodinu. Marija je u hramu dalje živjela i rasla kao djevica služeći Bogu. Sadr­žaj ovoga Marijina blagdana temelji se na pisanju spomenutog apokrifa.

Neposredni povod za ovaj Marijin blagdan jest posvećenje bazilike „Svete Marije Nove", koju je u Jeruzalemu sagradio car Justinijan I., i koja je bila posvećena 21. studenog 543. godine. Na dan po­svete te crkve rodio se i ovaj Marijin blagdan, jer se od tada nalazi u kalendarima svih istočnih Crkava.

Na Zapadu se ovaj blagdan počeo slaviti po brojnim zemljama od 12. stoljeća. U opći je kalendar ušao 1372. godine, za pape Grgura XI., koji ga je proširio na cijelu Crkvu te za nj odobrio posebnu Misu i oficij. Spomendan dobiva konačni oblik 1602. godine, kad je papa Klement VIII. izvršio reviziju kalendara.

Pavao VI. u „Marialis cultus", nabrajajući Marijane blagdane, iz­među ostalih ističe „i takve, koji - nadilazeći apokrifne podatke - u svome sadržaju pružaju visoku vrijednost uzora, te se nadostavljaju na časne predaje, nastale posebno na Istoku (21. studenoga: Prikazanje Blažene Djevice Marije)" (br. 8).

Marijino prikazanje u hramu prizivlje nekoliko te­meljnih činjenica: a) Marijin uzvišeni poziv da bude majkom Isusovom; b) duboku pobožnost Marijinih roditelja koji žele svoju kćerku odgojiti u hramu; c) običaj židovske obitelji da hramskoj službi posvete svoju djecu koja će veličati Gospodina; d) Marijino potpuno prikazanje Gos­podinu od prvog časa svoga opstanka, da u duhu služenja i skrovitosti bude dionica našega Otkupljenja.

Duh koji izlazi iz ovog Marijina blagdana jest Marijina svijest kako ju je zahvatila milost koja će se odraziti na cijelom njezinu životu. Marija, milosti puna već od svoga začeća, sada se prinosi na službu milosti. Kod Navještenja sjedinit će se s počelom i nositeljem mi­losti. Ona je tako živjela i tako se ponašala da je njen život uvijek ižarivao i pokazivao unutarnje milosno stanje.

Zbog toga je ovaj Marijin blagdan u sebi oblatio = prinos i consecratio = posveta, čime se Marija na poseban način posvetila Bogu kao nitko drugi, pa je zato današnja liturgija promatra kao hram Gos­podnji i svetište Duha Svetoga.

Pučka je pobožnost ovom blagdanu dala naslov: "Gospa od zdravlja", vjerojatno pod utjecajem velike mletačke crkve "Madona della salute". U Marijinu misalu imamo misu "Blažena Djevica Marija, zdravlje bolesnih". Latinska riječ "salus" označuje zdravlje, ali i spasenje

Sveti Mavro, biskup i mučenik, zaštitnik Poreča i porečke biskupije. O životu sv. Mavra povjesničari ne znaju ništa pobliže. Sigurno je samo kako je u Poreču bio u IV. stoljeću biskup po imenu Mavro (Maurus) i kako je tu umro kao mučenik. O tome svjedoči ploča, koja je 1846. godine pronađena ispod velikog oltara Eufrazijevee bazilike u Poreču (VI. stoljeće), s natpisom na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi: „Ovo sveto počivalište sadrži tijelo ispovjedaoca Mavra; ovo je prvotna njegovim zagovorom obnovljena crkva; ovdje, gdje je postao biskup i ispovjedalac, bio je dostojno prenesen; zbog toga je ovo mjesto dvostruko u časti." Prema procjeni stručnjaka ta ploča s natpisom potječe na prijelazu V. u VI. stoljeće, kao i epigraf, također na latinskom jeziku, koji je pronađen u ruševinama zida biskupske palače, a u prijevodu glasi: „Čiji pobjednički udovi odsada počivaju unutar zidina ovoga grada Poreča." Epigraf se očito odnosi na bisikupa Mavra koji je bio mučenik, jer „priznavatelj" (confessor) ovdje znači „mučenik", u V. i VI. stoljeću tako su na­zivali mučenike. Osim toga, na mozaiku u apsidi Eufrazijeve bazilike sveti Maviro je prikazan s mučeničkom krunom u ruci. Sve to govori kako je sveti Mavro nakon mučeničke smrti bio pokopan na jednom groblju izvan grada i kako ga je dva stoljeća kasnije biskup Eufrazije prenio u svoju baziliku.

Kad je opat Martin po naredbi pape Ivama IV. (640.-642.) došao u Dal­maciju otkupiti kršćanske robove i u Rim odnio relikvije domaćih svetih mučenika, odnio je i relikvije svetoga Mavra. O tome svjedoče freske u oratoriju svetoga Stjepana uz lateranskoj krstionicu, na kojima je prikazan i sveti Mavro. Poslije su njegove relikvije, barem djelomično, ponovno donesene u Poreč, gdje postoje svjedočanstva od X. stoljeća koja govore kako su u Poreču relikvije svetoga Mavra. Danas se one čuvaju u porečkoj katedrali u umjetnički izrađenom kovčežiću iz 1934. godine. Poreč na današnji dan svečano slavi svoga zaštitnika.

Sveti Ruf, kojega sveti Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 16,13)  pozdravlja i naziva „izabranik u Gospodinu".

Sveti Celso i Klement, mučenici u Rimu.

Sveti Demetrije i Honorije, mučenici u Ostiji.

Sveti Honorije, Eutihije i Stjepan, mučenici u Španjolskoj.

Sveti Heliođor, mučenik u Pamfiliji za Aurelijanova progonstva. Poslije njegova mučeništva krvnici se obratiše i podnesoše mučeništvo.

Sveti Gelazije, papa (492.-496.), plodan pisac, teolog, učitelj i povjesničar svoga vremena; nepopustljiv u borbi sa hereticima i carevima, a u Rimu je konačno iskorijenio poganstvo.

Sveti Albert, biskup u Liege-u, umro kao mučenik braneći slobodu Crkve, krajem XI. stoljeća.