Njegovo ime je Poncije Meropije Paulin. Sin je iz senatorske obitelji u južnoj Galiji, u Bordeaux-u. Rođen je 353. godine, godinu dana prije ve­likog Afrikanca Augustina.

Njegovi su se roditelji smatrali kršćanima u odnosu na poganska svoja dotadašnja vjerovanja. No, nisu se isticali idealnim kršćanskim životom. Više su cijenili izvanjsku uglađenost, govornički talent, pjesničko umijeće i politiku nego živu vjeru, milost, askezu.

Sve se to odrazilo na Paulina. Odgajan je bio u školi svoga zemljaka Auzonija koji je uživao svjetski glas i uz to bio odgojitelj cara Gracijana. Na taj način je omogućio svojim prijateljima uspon višim častima. I Paulin je bio njegov omiljeli učenik. Poče pisati stihove očekujući unosan posao. Kad je kasnije Auzonije promaknut u vrhovnog upravtelja Galije, pobrinuo se neka Paulin postane konzulom. Tada se njihovi pu­tovi raziđoše. Paulin krenu u Campaniju gdje je njegova obitelj imala posjed i vjenčao se s jednom Španjolkom. Korespondencija s Auzonijem nije prestala.

Auzonije je opazio kako Paulin postupno mijenja svjetonazor. Uto u malenom gradiću Paulin dozna za svećenika i priznavatelja Feliksa, ko­ji je poslije čestih progonstava umro u miru Božjemu. Spomen na toga kreposnog muža ostade mu duboko urezan u pamćenje. U njemu se tada sukobiše dva svijeta: poganski i uzorni kršćanski život. Kršćanski život unosio je nemir u njegove misli i srce. Napokon upozna što se to zapravo krije pod nazivom „kršćanin". Dugo se i teško borio sa samim sobom. Raspon između dosada­šnjeg načina življenja i ovoga novog za koji je čuo bio je prevelik kako bi ga odjednom mogao premostiti. Odluči napustiti svoju dosadašnju drža­vnu službu.

Slijedeći korak bio je primanje sakramenta Krštenja, i to u 63. godini života. Za taj svečani čin odabrao je mjesto rođenja Bordeaux. Tu gdje su ga po­znavali kao velikog gospodina nek sada vide novog čovjeka, kršćanina! Upoznao se zatim s biskupom tourskim svetim Martinom, koji ga je izliječio od bolesti očiju. Susreti s uzornim mužem ostaviše na njega dubok utisak. Odluči u potpunosti prekinuti s dosadašnjim načinom života. Sa svojom suprugo, koja je dijelila njegove misli, nastanio se u Španjolskoj. Razdao je svoj tamošnji posjed prodirući sve dublje u tajne duhovnoga života. Kad im je umrlo jedino dijete, sporazumno su se rastavili.

Paulin nije dugo ostao u Španjolskoj. Čeznuo je za Nolom, gdje je Božja milost takla njegovo srce. Puk ga je htio silom zadržati i prisiliti o Božiću 395. godine u Barceloni neka primi svećenički red. To je bio uzaludan pokušaj. Nekoliko tjedana kasnije uputi se u Italiju. Tako­đer je uzalud sveti Ambrozije pokušao zadržati ga u Milanu. Paulin se smirio tek onda kad je u jednoj kući, koja je bila nalik samostanu do gro­bne crkve svetoga Feliksa bila podignuta. Iako je on u Campaniji još uvijek imao svojih posjeda, njegov se način življenja nije ni u čemu razlikovao od strogog i siromašnog pustinjačkog života. U Campaniji njegov primjer nije ostao bez posljedica. Brojni su se ljudi skupljali oko njega. Bez čvrstog pravila ta je malena zajednica živjela 15 godina svoj dnevni raspored u molitvi, studiju, noćnom bdjenju i pobožnim vježbama. S njim su vodili korespondenciju sveti Ambrozije, Augustin i Jeronim.

Kad je u Noli umro biskup, za njegova je nasljednika izabran Paulin 409. godine. Trebalo se sada pokazati hoće li će muž koji je bio15 godina upućivan u asketski život i u teologiju biti sposoban voditi svoju bisku­piju. To je vrijeme kad su prijetili gotski i van­dalski ratovi. Rijetko je nekom svećeniku bila stavljena na ramena slu­žba u toliko uzburkanom vremenu. Paulin se pokazao jakim nositi to breme. Stajao je kao biskup na čelu deset tisuća ljudi.

Breme svoga biskupstva Paulin je nosio tijekom dvadeset godina. Svake je godine hodočastio u Rim. Od silnih napora tjelesne su sile popustile; umro je 22. lipnja 431. Car Oton III. prenio je njegove moći u crkvu svetoga Bartolomeja na tiberskom otoku u Rimu 1000. godine. Papa Pio X. naredio je sve svečeve moći vratiti natrag u Nolu.

Sveti Paulin je poznat i kao kršćanski pjesnik koji je ispjevao brojne pjesme.

Poznate su njegove riječi: „Neka nitko ne misli, kako su nevjernici moćniji oružjem i snagom od nas! Bog ih je na nas poslao zbog naših grijeha, kako bi nam smrtnim strahom očitovao pravi život. Uzdajmo se u Boga, neka naše oružje bude znak križa! Bog će biti naša tvrđava!"

Toma Morus, mučenik - Rođen je u Londonu 1478. godine u Mliječnoj ulici. Otac mu je pripadao visokom plemstvu, a ipak je stanovao u jednostavnoj kući. Toma je trajno ostao zahvalan ocu na njegovu strogom odgoju i jednostavnosti.

Kao paž kardinala i lorda kancelara Mortona iz Canterbury-a mogao je baciti pogled na dvorsko društvo i u humanistički svijet učenjaka. S 15 godina krenuo je na sveučilište u Oksford. Za dvije godine već je poznavao Platona i Aristotela kao i velike učitelje skolastike. Bio je također u društvu „kralja humanista" Erazma Roterdamskog.

Na studijama je iskoristio svaku minutu. Pod kaputom je nosio pokorničke odijelo. U crkvi svetod Lovre držao je javna predavanja o Božjoj državi kako je zamišlja Augustin. S 25 godina član je Donjeg doma. Jedini se on usprotivio podizanju kra­ljevskog poreza i tako kod naroda stekao veliki ugled.

Kasnije ga vidimo kroz 4 godine u londonskoj kartuziji. Htio je okušati je li za njega monaški život. Došao je na kraju do spoznanja kako taj život nije za njega. Bilo mu je jasno također kako za njega nije svećeništvo.

Sa suprugom Anom imao je četvero djece. U njegov su stan u Cheiseo dolazili rado umjetnici i učenjaci. Među njima je bio i Halbein Mlađi, koji ga je portretirao.

Toma Morus je uživao velik ugled i kod kralja koji mu je podjeljivao službe sve jednu za drugom. Ponekad bi ga potražio u Cheisea, gdje su raspravljali o kršćan­skim istinama,

Udar čekića kojim je Luter pribijao svoje teze na vratima crkve u Wütembergu odjeknuše i do Engleske. Ali, nove ideje još nisu našle pristalica. Kralj je jednim pismom zauzeo stav protiv Lutera. Ali, Morus je dobro poznavao strastvenu narav svoga vladara i u sebi držao kako će kralj pristati uz reformatora iz Wütemberga ne iz religioznih pobuda nego zbog seksualne neobuzdanosti. To se i obistinilo.

Kralj je zaželio imati za svoju drugu ženu dvorsku damu Anu Boleyn i otjerati svoju pravu ženu Katarinu iz Španjolske. Učenjaci i crkveni dostojanstvenici od straha privolješe na kraljevo traženje da se razvede sa svojom zakonitom ženom. Neustrašiva su se pokazala samo dva muža: Ivan Fisher, biskup iz Rochestera i vitez Toma Morus.

25. listopada kralj je uzdigao Morusa na čast kancelara i čuvara pečata. Pokušao je skloniti toga uvaženog čovjeka svoga carstva. No, pokušaj se pokazao uzaludnim. Morus je kralja upozorio na završne riječi zakletve: „Uvijek valja više paziti na Boga." Henrik VIII. je izgubio bitku.

Kad se 1531. godine Henrik VIII. proglasio „vrhovnim poglavarom engleske Crkve", Morus je zamolio kralja neka ga oslobodi službe službe kancelara. To će on ponoviti i slijedeće godine, kad budu izdani novi protucrkveni zakoni. Molbi mu je udovoljeno, i on se povuče u Chelsea, gdje je poučavao svoju djecu u kršćanskim istinama i ispravnom nazoru na svijet. U jednoj unajmljenoj kući skupljao je raznoliko društvo siromaha, beskućnika i nesposobnih za posao. U zelenoj samoći jednoga starog parka sagradio je kapelu, umjetničku sobu, biblioteku, u kojoj je primao goste, s njima se šalio i pisao knjige.

Kad se Ana Boleyn popela na prijestolje, dobi poziv i novac za novo odijelo. Kralj je htio, neka Morus svakako bude prisutan kod ustoličenja. Kad Toma nije došao, kralj se razgnjevio. Toma Morus je zatim optužen zbog veleizdaje. 12. travnja Morus je bio pozvan po drugi put na državni sud, neka položi zakletvu supremacije, kojom se kralju pridavaju sve crkvene vlasti. Morus je to odbio, a   s njim skupa  biskup Ivan Fisher.

Morusu je zatim konfiscirana imovina, a obitelj bila izručena bijedi. U zatvor mu dođoše druga žena Alice, njegove tri kćeri, sin i zetovi zaklinjući ga neka privoli i sebi spasi život. Morus je ostao neumoljiv.

Godinu dana ovaj kreposni i učeni muž je čekao na svršetak procesa. Izdan je novi zakon kako bi  se pronašao materijal za smrtnu osudu. U to vrijeme Morus je napisao tri knjige: „Utjeha u nevolji", „Smrt za vjeru" i „Razmatranja o muci Kristovoj". Kad su mu 12. VI. 1535. oduzeli  knjige i pera za pisanje, bilo mu je jasno kako se približava smrt. Zatvori kapke na prozoru uz primjedbu čuvaru: „Kad se obrtniku oduzme roba i ratila, što mu drugo preostaje nego da zatvori daščaru?"

Tjelesno slomljen, oslonjen o štap našao se Toma Morus po posljednji put pred svojim sucima. Njegov blistavi obrambeni govor odbio se od njihovih kamenih obraza. Napustio je Wetmister Hall idući za krvnikom s ogoljenom sjekirom. Plačući zagrli Morus posljednji put sina Ivana i kćerku Margaretu, koji su još jedanput htjeli vidjeti oca prije njegove smrti. U jutarnjim satima 6. srpnja 1535. godine bi odveden kroz gusti špalir znatiželjnika prema Tower Hill-u gdje ga je čekalo gubilište. Pomoli se za kralja i položi glavu na panj. Kad je krvnik digao sjekiru, kroz grobnu tišinu odjeknuše šaljive riječi Morusove, dok je povlačio bradu u stranu: „Barem ti nisi po­činila izdaju." S tim riječima i čvrstom vjerom kako će ubrzo gledati Boga licem u lice Toma Morus krenu u smrt.

Sveti Ivan Fisher, mučenik. S ovim svijetlim imenom započinje jedno tamno poglavlje u povijesti Engleske. Po karakteru i učenosti nije bilo mnogo ravnih. Pao je kao žrtva sjetilnosti i svojevolje pohotljivog kralja. U mnogome je nalik proroku s Jordana.

Ivan Fisher dolazi iz malog puka 1469. godine. Izgrađivao se tako što je već u mladim godinama postao doktor teologije, i vicekancelar sveučilišta u Cambrige-u. Ljubav prema znanosti nije umanjena, kad je 1504. godine ređen za biskupa u Rochesteru. Samo je sada znanost bila u službi jedne više ideje, navješćivanja Božje riječi.

Ivan Fisher je revno radio riječju i perom, posebno u svojim glasovitim propovijedima za čistoću vjere i za življenje u duhu Evanđelja. Protivnici mu nisu mogli pronaći ništa u njegovu neporočnom životu, iako je imao znatne prihode, bio je siromašniji od tolikih pisara. Na njegovu kućno osoblje ubrajali su se prosjaci i siromasi čitavoga grada. Da uz svoje crkvene dužnosti i znanstveni rad smogne vremena i za njih, spavao je samo četiri sata.

Slično kao i njegov prijatelj Toma Morus pripadao je i on krugu humanista. Ozbiljno se bavio studijem Biblije i svetih Otaca, Za razliku od tolikih drugih, on je zauzeo jasan i čvrst stav protiv Luterova naučavanje. Mladi kralj Henrik VIII., na čiji je odgoj imao silan utjecaj, s početka ga je vrlo cijenio i govorio kako nijedan kralj u Europi nema takvog prelata s obzirom na znanost i krepost.

Kao učenjak i asket Ivan Fisher se nije namjeravao baviti visokom politikom. Tek sablazan Henrika VIII., koji je otpustio svoju zakonitu ženu Katarinu kako bi se slobodno mogao oženiti s dvorskom damom Anom Boleyn, izvukla ga je iz skrovitosti. On je tada odvažno nastupio u prilog zakonite kraljice. Kralj se nato rasrdio i dvaput ga strpao u tamnicu. Kreposna muža više je boljelo to što kralj kani prekinuti s Rimom nego muke u tamnici.

Pojaviše se prvi protucrkveni zakoni. Prijelaz Engleske na Reformaciju bio je neizbježan. U tom trenutku pogibli ostavi Ivan Fisher Rochester i pohiti u London. Pred kraljevim je povjerenicima svečano izjavi 13. IV. 1534. kako odbija zakletvu na nove zakone. Ponadao se kako će na njegov prigovor kralj doći k svijesti i osloboditi se hirova. No, državna je vlast ugušila njegov protest u podrumima Tower-a.

Više od godinu dana proveo je sijedi biskup u strogom zatvoru, mučen glađu, groznicom, kašljem i bolesti na želucu, bez duhovne pomoći i utjehe knjiga. Uzalud se trudio Rim kako bi ga oslobodio podijelivši mu čast kardinala.

17. lipnja 1535. pripremiše mu proces. Kad se neustraživi biskup i tada čvrsto držao katoličkog nauka ne htijući opteretiti svoju savjest priznavanjem kraljeva brakolomstva, pogubljenje je bilo neminovno, 22. lipnja 1535. pade od krvnikove sjekire glava kreposnog i neustrašivog biskupa. Posljednje su mu riječi bile molitva za kralja i za domovinu. Četiri stoljeća kasnije Katolička crkva je biskupa Ivana Fishera proglasila svetim. Štuje se 22. lipnja.

Sveti Niceta, biskup u rimskom gradu Romatiana koji se nalazi između današnjeg Niša i Sofije. Živio je koncem 4. i početkom 5. stoljeća.

Sveti Alban, mučenik iz Britanije za vrijeme cara Dioklecijana zbog toga jer je u svojoj kući ugostio jednog kršćanina. Beda Časni je ostavio izvanredno lijepe zapise o ovom svecu.

Sveti Ivan, biskup u Napulju.

Sveta Konzorcija, djevica, u samostanu Cluny.