Tko je Isus i što znači tvom životu?

(Zah 12, 10-11; Gal 3, 26-29; Lk 9, 18-24)

Ispitivanje javnog mnijenja, česta je pojava u demokratskim sustavima. Izbori svake četiri godine određuju globalnu političku scenu, ali društvene institucije propituju u kojem pravcu idu interesi širih društvenih slojeva i što građani misle o pojedinim važnim pitanjima. Isus je također načinio malu anketu među svojim učenicima postavivši pitanje: Što ljudi misle o njemu, njegovu propovijedanju i javnom djelovanju? Nije njegovo naučavanje bilo ovisno o ljudskom mišljenju, ali pitanjem je Isus dao naslutiti da mu nije bilo svejedno kako slušatelji doživljavaju njegov nastup u javnosti. Učenicima nije bio problem citirati mišljenja koja su kolala u narodu. Malo teže je bilo kad im se obratio osobno: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Zašutjeli su. Onda je Petar istupio kao glasnogovornik svojih kolega: „Ti si Krist, pomazanik Božji!" Kao da je htio reći: ti si od Boga poslan i posvećen, ti si Mesija. Tebe je Duh Sveti utjelovio u ovaj svijet, ti ćeš njegovom snagom izvršiti poslanje koje ti je Otac povjerio." Odgovor je doista morao biti nadahnut, kako je i Isus sam primijetio. No kakve posljedice ima jedna takva ispovijest za onoga tko ju je izrekao? Isus je pitao svoje učenike što on znači za njih osobno? U kojoj mjeri vjera u njega određuje njihove živote? Kakvi bi njihovi životi bili da ga nisu upoznali? Pitao ih je i znaju li koje je Mesijino poslanje i što znači slijediti Spasitelja? Vjerojatno je slutio da njegovi učenici, poput većine Židova, Mesiju doživljavaju kao trijumfalističkog, političkog i vojnog pobjednika? Ali da su pomno pročitali proroke, osobito Izaiju, zacijelo bi našli sasvim drukčiju sliku mesijanskoga poslanja. Tamo je vjerno opisan Sluga Jahvin, naznačena njegova muka, a tek na kraju predviđena slava. No Isus ne drži predavanje, nego im skreće pozornost na ono bitno: „Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." Može se, naime, dogoditi da će to nasljedovanje biti veoma teško, svijet ih može mrziti, progoniti, tražiti da žrtvuju svoje živote, ali samo tako će ti životi zapravo biti spašeni; odreknuće od vremenitog života, urodit će plodom života vječnoga, kako je bilo i na  Isusovu životnom putu: preko Kalvarije došao je u slavu uskrsnuća. Na tom je putu njihov Učitelj postao Mesija, Spasitelj svijeta. Stoga, svi koji njega slijede moraju računati na križ i poteškoće. Kao što je Isus došao u sili Božjega Duha i u toj sili naviještao Božje kraljevstvo,  tako i svi koji njega slijede, zahvaćeni istim Duhom, trebaju krenuti putem koji će biti nešto sasvim drugo od onoga što su sami željeli, a često i suprotno od njihovih osobnih interesa. Trebat će, dakle, sebe zanijekati, možda u cijelosti prekrižiti vlastite životne planove. Sve će se to u stvarnosti i dogoditi, ali oni tada toga nisu bili svjesni.

Kršćane, današnje Isusove učenike, Isus pita: „Koje značenje ima za vas vjera? Koliko ona utječe na vaš život? Kakav bi vaš život bio da niste kršteni, da ne živite po vjeri? Suvremeni pastoralac bi mogao odgovoriti primjerima iz vlastita iskustva. Njegovi župljani sve manje zovu svećenika bolesniku. Na sprovod zovu; bude mnoštvo vjernika, ali na misu zadušnicu dođe svega nekoliko ljudi. Roditelji su voljni krstiti svoje dijete, ali muž ne želi nikakve pouke, jer je to i onako ženina, a ne njegova želja. Bračni par se vjenča u Crkvi samo radi svečanosti i običaja. Krizmanici žele na krizmu bez vjeronauka! Ima, doduše, i onih drugih: oboružaju se zadivljujućim znanjem o Isusu, hrle na seminare, znaju sve vjerske istine, posjećuju bolesnike, daju za caritas, ali svoj život nisu vezali uz Krista. Slični su navijačima koji svim srcem podržavaju  Isusa, nedjeljom ga slave svečanim pjevanjem i raskošnim obredima, kao bučni navijači sa tribina, no njihova svakodnevica nema čvrste veze s onim koga slijede. Oni su učenici koji o križu nerado slušaju, životne poteškoće zaobilaze, slijede široki put i jure za zaradom i užicima. Isus je za njih najveći čovjek, pa i Božji Sin, ali oni imaju svoje uzore i ideale koji su daleko od evanđeoskih. Stran im je Pavlov radikalni program ostvarenja novog svijeta bez podjela na robove i slobodne, Židove i Grke, muškarce i žene, bogate i siromašne; programa koji se zalaže da svi ljudi žive dostojanstvo djece Božje. To je program koji nužno uključuje križ kao pouzdano sredstvo ostvarenja.