Datum današnje svetkovine uvjetovan je datumom Božića. Točno 9 mjeseci prije Isusova rođenja, kršćani slave svetkovinu njegova utje­lovljenja. Prvi koji govori o današnjem danu kao danu utjelovljenja Isusova u krilu Djevice Marije, jest sveti Augustin. Otajstvo Isusova utjelovljenja u kršćanskoj starini se slavilo neposredno pred Božić. Taj običaj je bio raširen po cijelom Istoku, u Milanu i Raveni. Abraham Efeški (6. stoljeće) je prvi izvor koji donosi vijest o svetkovanju Navještenja Gospodinova na 25. ožujka.

U određivanju datuma ove svetkovine tijekom kršćanske povijesti u mnogome su utjecali različiti teološki naglasci. Tako Pseudo-Ciprijan, jedan zapadni autor iz 3. stoljeća, smatra kako je Isus preuzeo ljudsku narav za vrijeme proljetnog ekvinokcija, 25. travnja, na dan kad je, prema ondašnjem vjerovanju, stvoren i prvi Adam. Sabor u Toledu 656. godine odredio je ovu svetkovinu prebaciti iz mjeseca ožujka na 18. prosinca zbog kolizije s korizmom.

Svi ti povijesno-teološki razlozi ostavili su tragove na oznakama ove svetkovine. Jedno je ipak ostalo nepromijenjeno: otajstvo utjelov­ljenja božanskog Logosa ubraja se među najveće Božje zahvate u ljudsku povijest. To je jedno od otajstava koje je Bog sakrio od mudrih i um­nih, a objavio malenima. To je začetak našega spasenja u kome je započela otajstvena izmjena božanskoga i ljudskoga.

Tako važan događaj kršćani su u brojnim zemljama stavljali na početak godine. Na spomen toga događaja kršćani i danas pokleknu kad se na Vjerovanju spomene: I utjelovio se... Na spomen toga događaja kršćani od davnine triput dnevno mole Anđeo Gospodnji. Ta krasna molitva veliča Bogorodicu zbog njezine ponizne vjere i pri­stanka na Božju blagovijest. Marija inače zauzima posebno privilegirane mjesto u ovom blagdanu. Ovaj blagdan ubraja se među „marijanske". Jer, ona je ovdje ispravila staru pogrešku majke Eve i pokazala put svima koji žele slušati Božju riječ i onda kad je ne razumiju.

Bog šalje često svoje glasnike, a pitanje je koliko ih ljudi prepo­znaju i slušaju. Marijin Neka mi bude, uzor je slušanja i predanja Božjim putovima.

Sveti Razbojnik, zvan i Dobri razbojnik. Bio je jedan od razbojnika koji su s Kristom bili pribijeni na križ i koji je, prema Lukinu Evanđelju, ustao u Kristovu obranu. Krist mu je s križa izrekao obećanje: „Danas ćeš biti sa mnom u raju". Kasnije su legende i apokrifi iskitili taj jednostavni evanđeoski izvještaj  brojnim detaljima. Prema njima razbojnik bi se  zvao Dižma (Dismas). Zaštitio bi svetu Obi­telj kad je upala među razbojnike na bijegu u Egipat. Držalo se kako je njegov križ prenesen na Cipar a odatle u Bolonju u crkvu svetog Vitala i u baziliku svetog Stjepana.

Sveti Cirin (Kvirin), rimski mučenik. Prema opisu mučeništva sveta Marija i Marte, te dvoje  perzijskih mučenika susrelo je u zatvoru u Rimu Cirina, koji   je silno pretrpio zbog vjere i ubrzo bio mučen. Tijelo mu je bačeno u Tiber, gdje su ga dvojica supruga pronašli i pokopali u groblju. 746. godine tijelo bi mu   bilo prene­seno u benediktinski samostan na Tegernsee u Bavarskoj, gdje je sastavljen novi spis o mučeništvu s puno maštovitosti. Zbog male povijesne  vrijednosti tih doku­menata sumnja se i u samu Svečevu opstojnost.

Rimski mučenici. Prema Rimskom martirologiju, bilo ih je dvije stotine i šezdeset.

Sveti Đula, mučenik. Prema nekim martirologijima, radilo bi se o nekoj sluškinji. Prema novijim proučavanjima, Đula je vjerojatno mučenik iz Cilicije, a riječ sluš­kinja bila bi vezana uz ime  sveta Matrone čije je ime ispalo iz teksta, pa se  riječ sluškinja pripojila prethodnoj.

Sveti Pelagije, laodicejski biskup. Porijeklom je iz Sirije. Radi vrlina kršćani Laodiceje (danas Lataquieh) u Siriji izabrali su ga 360. godine za biskupa.  Sudjelo­vao je  na nekoliko crkvenih sabora. U Rimski  martirologij uvrstio ga je Baronije.

Sveti Hermeland, opat. Prema jednom životopisu iz VIII. stoljeća, rođen je u Noyon-u. Bio je dostojanstvenik na dvoru Klotara III. (657.-673.). Postao je zatim monah. Nastanio se u opatiji Aindre, za koju je isposlovao mnoštvo povlastica i u kojoj je i umro između 710. i 730. godine.

Sveti Baroncije i Deziderije, Željko, pustinjaci. Živjeli su u VII. stoljeću na brdu Albano nedaleko Pistoie.