Dn 7,12-14; Otk 1,5-8; Iv 18,33-37.

Posljednja nedjelja u godišnjem liturgijskom ciklusu pripada Kristu Kralju. Crkva ga naviješta slijedeći proročka viđenja: „Njemu je predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici: vlast mu je vječna, nikada neće proći i kraljevstvo je njegovo vječno, nikad propasti neće" (Dn 7,13-14). Krist Kralj je svjedok vjerni, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Sin čovječji suvereni vladar, ima moć opraštati grijehe, gospodar je subote, održat će posljednji sud i Božje izabranike privesti spasenju. On, Alfa i Omega svega stvorenoga, došao je od Boga da ljudima objavi spasenje, da ih otkupi i na kraju povijesti okonča zemaljska kraljevstva uzdignućem kraljevstva Božjega.

Govoriti o kralju i kraljevstvima u vrijeme kad se svijet demokratizira nije ni napredno ni suvremeno. Stare monarhije su odavno u ropotarnici povijesti, a kraljevi, ako i postoje, sličniji su likovima iz bajke nego životnoj stvarnosti. No treba prije svega reći da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Usporedbe s našim kraljevstvima razumijevanju više škode, nego što

koriste. On sam je tijekom javnog djelovanja izbjegavao bilo kakve političke aluzije, a kad su ga Židovi htjeli zakraljiti sklonio im se s puta i povukao se u osamu. Pa ipak, on jest Kralj; kao kralj se rodio i umro s kraljevskim napisom. On jedini kraljuje i samo njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Njegovo kraljevstvo je nebesko i božansko, što znači da ne ovisi o politici, većini u proglašavanju, interesima, izborima, medijima. Isusovo kraljevstvo ovisi jedino o Božjoj volji. Bog je u njegovu kraljevstvu zakonodavna sudska i izvršna vlast. Zemaljska kraljevstva imaju često nepravedne, okrutne i grešne vladare s njima su mnoga kraljevstva završila u kaosu i krvoproliću. Božje kraljevstvo je vladavina dobra, milosrdne ljubavi, mira i beskrajnog povjerenja. Znak takve vlasti nije gospodovanje nad drugima, već služenje, ljubav i križ na kojemu je pokazano koliko Bog voli ljude i što je sve spreman učiniti za njihovo spasenje. Isusova kraljevska kruna nije od zlata, nego od trnja, on se nije zakraljio u sjaju ljudske slave, već u sramoti i ruglu na Kalvariji. Prihvatiti takvoga Kralja nemoguće je bez vjere i milosti. U raspetome Nazarećaninu prepoznati Krista kralja moguće je samo uz prosvjetljenje Duha Svetoga, stoga prosvijetljeni vjernici uporno mole: „Dođi kraljevstvo tvoje!" Ljudima Isusova vremena nije bilo teško vjerovati u njegov kraljevski suverenitet dok su promatrali kako liječi bolesnike, zapovijeda vjetrovima, izgoni zloduhe i uskrsava mrtve, ali kako prepoznati kralja u Isusu pod trnovom krunom, dok razapet na križu umire pod nebom koje šuti? Ljudi male vjere, kao što su bili apostoli, tada gube odvažnost, zahvati ih strah i potraže spas u bijegu. Samo Božje gledanje ili savršena ljubav i povjerenje mogu vidjeti Božju istinu usred tolike tame. Istina je pak da Isus podlažući se ljudskoj zlobi i nevjeri, vrši volju nebeskog Oca. Paradoksalno, ali istinito zvuči povik: „Mi nećemo da ovaj vlada nad nama!" no upravo tada su Židovi odbačenoga Isusa proglasili Kraljem kraljeva.

Iz kratkog dijaloga s Pilatom u Ivanovu evanđelju, vidljivo je da Isus nije kralj Židova kako je Pilat mislio, nego kralj onih koji prihvaćaju Istinu. Što je istina? Svakako ne filozofski pojam već čovjek sa sveukupnim svojim postojanjem. Gdje je bila istina u Isusovoj osudi? Na strani Pilata, Ane, Kajfe, svećenika, svjetine? Ne! Istina je na križu. Križ je zaštitni znak istine, jučer i danas  uvijek? Danas vladari svijeta govore o miru, ali istina nije u njihovim govorima, jer se sve više naoružavaju. Moćnici govore o pravednosti, ali njihov govor je varljiv, jer gomilaju nepravde. Istina je na strani siromaha. Govori o miru su politika! Pilat je cijelo vrijeme procesa smjerao na politiku. Kad mu je Isus objasnio da njegovo kraljevstvo nema političko značenje, ni državne granice, ni vojske ni oružja, shvatio je „nebesko kraljevstvo" kao idealnu apstrakcija, nešto bezopasno, ali istinu ipak nije shvatio. Istina, međutim, i danas odjekuje: „Ti Kriste kralj si vjekova, ti vladar sviju naroda, ti sudac si jedincati svih umova i srdaca… Koliko osjećamo i prihvaćamo njegovo kraljevstvo? Jesmo li ljudi istine? Kakvi smo podanici?