Oče Nadbiskupe, Vaš pohod doživljavamo prvenstveno kao poticaj župnoj zajednici, kao očinsku i pastirsku skrb, smjernice, putokaze i opću dobrobit svim članovima ove vjerničke zajednice.

Mi na području Kantride i u ovo vrijeme nismo u nekoj posebnosti življenja u odnosu na cjelinu Nadbiskupije i naroda.

Uglavnom nas sve zapljuskuju valovi struje i vjetrovi modernog materijalizma, konsumizma i hedonizma. Živimo u vremenu u kojemu se osobe i udruge poigravaju s Bogom i čovjekom, vjerom i općeljudskim vrijednostima, Crkvom i Domovinom. U našim obiteljima sve više je sebičnosti, pohlepe, površnost i prenaglašene privatnost u vjeri, neredovitosti u slavlju nedjelje kao Dana Gospodnjeg...

U svakodnevnom metežu površnih valova na svim razinama našega življenja, danas nam je ovdje i šire potrebno više nego ikada razboritosti i umnosti, vjere i iskrenosti, poštenja i zahvalnosti.

U vašoj korizmenoj poruci ove 2020. godine, pozivate sve vjernika: „Pođimo s Isusom u pustinju". Naglašavate kako je korizmeno i uskrsno vrijeme, ono doba u godini kad se trebamo sa zahvalnošću intenzivnije prisjećati svoga krštenja i onoga što smo po njemu postali, kao i milosti i zadaće koje smo primili. Obnova ne bi smjela biti samo formalnost, nego nešto oko čega ćemo se ozbiljno svakodnevno truditi tijekom korizmenog vremena. Molitvom, razmatranjem Božje riječi, redovnim sudjelovanjem u nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim slavljima, poučavanjem krštenih članova obitelji i prijatelja o značenju i važnosti ovoga najsvetijeg vremena u crkvenoj godini.

Posebno nam je dužnost razvijati u sebi onu raspoloživost duha s kojom je Isus na Jordanu pristupio Ivanu Krstitelju i da ga krsti. Tu je poniznost, i kod Ivana i kod Isusa.

Nakon krštenja Isus se povlači u pustinju kako bi se ondje duhovno pripremio za poslanje koje mu je povjerio njegov nebeski Otac. Time potiče i nas u svom svakodnevnom životu rezervirati vrijeme za biti samo s Bogom i sa sobom. Rezervirati vrijeme za molitvu i razmišljanje o svom životu i radu u svjetlu Božje riječi i primjera što nam ga daje sam Isus. Bez toga svoje poslanje i svoje dužnosti možemo možda korektno izvršavati, ali bez onog žara posvećenosti i predanosti kojom je Isus to činio. Ovakvi trenutci nutarnje sabranosti i prebivanja s Bogom potrebni su nam i za ostvarenje i življenje obiteljskog zajedništva, kao i istinskih odnosa sa susjedima i suradnicima na poslu.

Bog nam, daje snage za međusobno prihvaćanje, opraštanje i pomaganje, ako dopustimo da nas svojim Duhom nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi.

Biti u svijetu, a ne biti od svijeta, ne ponašati se i ne živjeti kao ljudi od ovoga svijeta, nije li to poruka koju nam Gospodin upućuje svojim odlaskom u pustinju nakon što je kršten na Jordanu? Povukao se od svijeta, a za njegovo se spasenje dao razapeti.

Živeći sve ovo što spomenuh, a istovremeno okružen vjerničkom manjinom koja živi i svjedoči svoju vjeru pronalazim uvjek nova nadahnuća u životu i radu...

Život ima preveliku cijenu i ne može se živjeti u mutnim vodama  uličnih dvojbi.

Oče Nadbiskupe, skrbite i dalje s ljubavlju o svim župljanima naše župe svetog Antuna Padovanskog na Kantridi kao i o ostalim vjernicima naše Nadbiskupije.