Magdalena Katarina Morano rođena je 15. studenoga 1847. u talijanskom gradiću Chieri blizu Torina. Otac Franjo, plemićkog porijekla, oženio se siromašnom građankom Katarinom i ostao bez imetka, te su njih dvoje započeli zajednički život samo s Božjim blagoslovom. Radinost i pouzdanje u Božju providnost vodili su ih u svakodnevnoj životnoj borbi. Bila je to obitelj u kojoj bijaše obilje ljubavi, molitve i razumijevanja, ali nije nedostajalo ni patnje. Troje od petero djece rođenih prije Magdalene preminulo je, a nakon nje rodit će se još dvoje od kojih će jedno umrijeti. Najteži udarac za obitelj bila je ipak smrt oca i najstarije kćeri kada je Magdalena imala samo osam godina.

U to vrijeme obitelj se već bila preselila u selo Buttigliera d’Asti. Trebalo je živjeti, zaraditi kruh, a brat Petar još nije mogao obavljati težačke poslove. Magdalena je bila bistra djevojčica i voljela je školu, no njezina ju je majka ipak morala zamoliti da napusti učenje i sjedne za tkalački stan. Magdalena je bila velikodušna i dobra te je razumjela težinu života koju su svi morali nositi, no malo-pomalo počela je gubiti životnu radost, otvorenost i volju za igrom, a tuga se počela uvlačiti u njenu osjetljivu dušu. To nije umaklo oku mamina bratića svećenika. Odlučio je kupiti knjige i bilježnice za Magdalenu i davati mjesečno njenoj mami određenu svotu novca, da bi djevojčica mogla nastaviti školovanje. Magdalena je ne samo opravdala već i nadmašila ukazano joj povjerenje. S vremenom je počela otkrivati životni poziv: željela je biti učiteljica. Činilo joj se da je poučavati djecu jednostavno, prirodno i samo po sebi razumljivo. Učila ih čitati, pisati i moliti; igrala se s njima, učila ih lijepom ponašanju.

U desetoj godini Magdalena je primila prvu svetu pričest, što je za ono vrijeme bilo ranije od uobičajenog, no župnik je uvidio da vjeronaučno gradivo osim u njenu bistru glavicu ulazi i u njezin život pa je načinio iznimku. Koje li radosti za Magdalenu! Sve dječje glavice sanjaju o velikim stvarima, pa je i Magdalena željela postati netko u životu. Ona i njezina prijateljica Uršula, oduševljene primjerima svete Agneze, svete Lucije i svetoga Lovre, htjele su i same postati mučenice. U želji za mučeništvom za vjeru počele su izbjegavati obroke, bosti se iglicama, stavljati čavle u krevet... Kad su njihove majke otkrile što se događa, otišle su k župniku po savjet, a on je djevojčicama zabranio svaki oblik tjelesne pokore. Dvije su "mučenice" naučile da je poslušnost Bogu draža od samovoljno izabranih žrtvica.

U trinaestoj je godini, na pragu adolescencije, Magdalena Morano primila sakrament svete potvrde. San da postane učiteljica zaživio je snažnije. Ali kako ga ostvariti kad obitelj treba njezinu pomoć? Providnost je opet došla ususret. Mamin bratić, prijateljica Uršula i još jedna gospođa pomogle su joj da kupi knjige i pribor, a Magdalena je učila samostalno u trenucima slobodnog vremena i polagala ispite. Dobre volje je imala u izobilju i rezultati su se ubrzo pokazali.

Dvije godine kasnije u župi Buttigliera otvoren je dječji vrtić, a budući da u ono vrijeme nije još trebalo službenih diploma, Magdalena je u tom vrtiću postala "teta" i kao petnaestogodišnjakinja počela zarađivati za život. Istina, plaća nije bila velika, no dovoljna za potporu obitelji i daljnje usavršavanje. Položivši ispit za poučavanje u nižim razredima osnovne škole, bila je osposobljena za razrednu nastavu. Za mladu i darovitu učiteljicu brzo se pročulo u cijelom kraju. Malo nakon toga općina Montaldo ponudila joj je posao učiteljice s punim radnim vremenom i boljom plaćom. Nije joj bilo lako napustiti roditeljski dom, ali to je bio jedini način da bolje pomogne obitelji. Magdalena je u sedamnaestoj godini napustila obitelj i započela svoje odgojno i obrazovno poslanje, koje će završiti kad završi i njeno ovozemaljsko putovanje.

Polovicom 19. stoljeća učiteljica je bilo jako malo. U tom su poslu prednost imali muškarci, pa stoga ni nju kao došljakinju stanovnici Montalda nisu prihvatili s oduševljenjem. No Magdalena se nije uplašila. Bila je ljubazna sa svima, dostojanstveno prihvaćala sve izazove, te mirno, uporno i iskreno nastavljala svoj rad. Ljudi su joj s vremenom počeli vjerovati, jer su djeca koju je odgajala bila bolja i rado su odlazila u školu. Tijekom sljedećih godina potpuno je osvojila njihova srca. Zalagala se i u župi, predavala vjeronauk, animirala pjevanje, poduzimala razne inicijative, radila s obiteljima, bila je vedra, odgovorna i požrtvovna. Znala je da može mnogo dati i nije se štedjela.

Ipak, to nije potpuno zadovoljavalo njezine duhovne potrebe. Srce je žudilo za dubokom i čvrstom duhovnošću. Svakodnevna sveta misa i krunica, česta pobožnost križnog puta i molitve pred euharistijskim sakramentom punile su je životnim sokovima i jačale joj motivaciju. U dvadesetoj godini otkrila je radost samozatajne žrtve. Njezina duša počela je sanjati drugi životni san: posvetiti svoj život Bogu kao redovnica. San nije uspjela ostvariti ni u tridesetoj godini. Možemo se pitati: Zašto? Zašto samostalna i zrela djevojka mora tako dugo čekati? Jedan od razloga bio je u njezinoj skrbi za obitelj, napose za majku. Magdalena je dobro znala i osjećala patnje svoje majke koju je jako voljela. Željela joj je osigurati relativno mirnu i sigurnu starost. U trinaest godina rada i odricanja uštedjela je dovoljno da joj kupi kućicu s okućnicom, malo zemlje i vinograd. Njezina je mati mogla dostojanstveno proživjeti svoju starost. Kolike li pouke i za današnje obitelji: omogućiti roditeljima da dostojanstveno prožive starost...

Drugi razlog njezine kasne odluke za duhovni poziv možemo samo nagađati. Ipak... Družba sestara Kćeri Marije Pomoćnice bila je još u povojima kad je Magdalena sanjala sebe u nekoj redovničkoj zajednici. Čini se da je Bog htio da dođe baš među sestre sv. Ivana Bosca i sv. Marije Mazzarello.

Sedamdesetih godina 19. stoljeća don Bosco i njegov rad za siromašnu mladež bio je nadaleko poznat. Magdalena ga je imala prilike upoznati tijekom njegovih poznatih šetnji s dječacima po Pijemontu. Želeći se posavjetovati glede svoje odluke, Magdalena se jednoga dana uputila k don Boscu u Torino. - Vi sestra u klauzuri? Ne, ne i ne! Ispao bi Vam časoslov iz ruku! – rekao joj je don Bosco malo u šali, malo u zbilji. Zaista, njezina sklonost k odgoju i obrazovanju kao da se našla u potpunom suglasju s don Boscovim preventivnim sustavom. Tako je Magdalena Morano, na Veliku Gospu 1878. god., ušla u Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice kao kandidatkinja. Njezina želja za posvećenjem i predanjem Bogu nije bila tek poezija ili idealistička fantazija o životu. Ne, bila je to zrela, ozbiljna i odlučna žena; znala je trpjeti, jer se već susrela s mnogim žrtvama i naučila da se svetost skupo plaća. No upravo u toj spoznaji bila je i njezina snaga. "Neka košta kol’ko košta!" geslo je koje će je pratiti cijeloga života. To mogu reći samo oni koji se ne boje žrtava. Za svetost naime ni jedna cijena nije previsoka, za svetost se daje sve što čovjek posjeduje.

Prve je zavjete položila 1879. god., a godinu dana kasnije i doživotne. Budući da učiteljica nikad nije bilo dovoljno, Magdalena je odmah započela poučavati u sestarskom zavodu u mjestu Nizza Monfferato. Nisu to bile moderne i suvremeno opremljene učionice. Kuća se još gradila i proširivala. Njezina je učionica bila zapravo širi hodnik kojim se prolazilo iz kuhinje u vrt i staje. Sestre nisu imale kuda prolaziti, pa je često trebalo prekidati nastavu. No Magdalena nikad nije gubila vedrinu, ljubaznost i strpljivost. Same učenice su zapisale: "Nikada je nismo vidjele uznemirenu, nestrpljivu ili barem malko nezadovoljnu. Divile smo se njezinim vrlinama!"

Gdje je sestra Magdalena nalazila toliku snagu da s vedrinom živi svaki trenutak? U njenoj bilježnici nalazimo sljedeće odluke:

* živjeti u punini ljubav prema Bogu i prema bližnjemu kao i otvorenost prema poglavaricama

* prihvatiti Boga kao jedino dobro, jedinog prijatelja i jedino utočište vlastitog srca

* nikad ne sprečavati djelovanje milosti popuštanjem vlastitom egoizmu

* čuvati mir duše prihvaćajući svoje siromaštvo i preobražavajući ga u motiv potpunog predanja Bogu

Već iduće, 1881. godine Družba doživljava velik šok. Umire prva majka i suutemeljiteljica Marija Mazzarello. Uz njezin odar bila je i Magdalena. Jedna svetica umire, a druga započinje svoj nepovratni put. Jer samo nekoliko mjeseci prije toga Magdalena je s još nekoliko sestara određena za službu na Siciliji. Družba se počela širiti, bilo je mnogo siromašne ženske mladeži. Tamošnji je biskup odavno molio pomoć. Ići na Siciliju bilo je u ono vrijeme isto što i ići u misije. Magdalena je onamo pošla da postane Sicilijanka među Sicilijankama. Bit će svima sve da barem neke pridobije za Krista. I ne samo neke...

Stigavši u Cataniju s drugim sestrama, s. Magdalena započinje svoje poslanje. Upoznaje i biskupa don Guarina u kojem pronalazi "pravoga oca puna Duha Božjega", osobu od povjerenja i zaštitnika. Brdovito područje u kojem su se sestre smjestile, kako doznajemo iz jednog pisma sestre Magdalene, naseljeno je "dobrim ljudima otvorena srca", ali "slabo ili nikako poučenim u vjeri". Žene i djevojke žive u posebno teškim uvjetima i izolirane. "Djevojčicama iznad dvanaest godina nije dopušteno da same izađu iz kuće ako se ne ogrnu šalom koji ih pokriva od glave do pete", bilježi s. Magdalena.

To je bilo njezino polje rada – poučavati u vjeri te vraćati izgubljeno ili zaboravljeno dostojanstvo. Stoga kuća sestara ubrzo postaje topli dom mnogim djevojčicama i djevojkama. U prve četiri godine provedene u zajednici Tregcastagni sestra Magdalena uporno, oduševljeno i s velikim pouzdanjem u Boga radi najraznovrsnije poslove: upravlja zajednicom, drži katehezu djeci, mladima i odraslima najrazličitijih dobi, pomaže sakristanki, pralji i kuharici i čini još mnogo toga. Uza sve to učiteljica je novakinja (magistra). Netko bi pomislio da se predala aktivizmu ili nepovjerenju u sposobnosti ostalih sestara. Baš suprotno! Sestra Magdalena sudjeluje u životu i radu svih onih s kojima ga dijeli. Pomaže, prati, suosjeća, stvara ugodno ozračje tipične salezijanske obitelji.

Ubrzo se otvaraju i tri nove zajednice. Sestri Magdaleni povjerene su baš te odgovorne dužnosti. Potrebno je mnogo odricanja jer novim ustanovama često nedostaje i najnužnije. No to nije sve. Ponekad i sami mještani ne žele prisutnost sestara. A češće se događa da i mjesni predstavnici mafije vrše pritisak ili prijete. Ipak, Božje djelo pomalo ide naprijed. Upornost, vedrina i pouzdanje u Boga njezin su provjereni recept.

No Bog ponekad dopusti iznenađenje, osobito kad od ljudi traži potpunu raspoloživost i slobodu srca. Sestra Magdalena Morano dobila je 1885. novi list poslušnosti: treba se vratiti u Torino, u Valdocco. Ostavivši zaplakane sestre i djevojke, odlazi u Torino čvrsto vjerujući u Božju providnost. A boravak u Torinu obilježila je maksimalnim zalaganjem. S mnogo predanosti i elana sudjeluje u brojnim aktivnostima u oratoriju, povezuje snage i srca sestara u zajednici. Vedra i samozatajna, njeguje dubok odnos s Kristom. Sve to nuka osobe s kojima živi i surađuje na promišljanje vlastitih životnih odluka. Sestra Magdalena je vidljivo evanđelje. A koje li radosti za nju moći svakodnevno upraviti pogled Mariji Pomoćnici u "don Boscovoj bazilici", izreći joj svoje radosti, prošnje, zahvale i potrebe. Potpuna predanost Bogu uvijek rađa najboljim plodovima. Godinu dana kasnije sestra Magdalena vraća se na Siciliju. Ovaj put s novom ulogom i još većom odgovornošću. Potrebe rastu iz dana u dan. I drugi biskupi mole prisutnost sestara u svojim biskupijama jer vide dobre plodove. Od povratka na Siciliju do kraja života sestra Magdalena otvorit će još 10 novih kuća.

U svom radu doživjet će mnoga protivljenja. Zanimljiv je događaj prilikom otvaranja zajednice u mjestu Barcellona Pozzo di Gotto. Mještani su živjeli u dubokoj klasnoj netrpeljivosti između bogatih i siromašnih. No ona je znala da su i jedni i drugi potrebiti Božje ljubavi i spasenja. Pitala se: Što učiniti? Razmišlja, moli, savjetuje se i donosi vrlo hrabru odluku: otvorit će dva oratorija s radionicama – jedan za siromašne, a drugi za djevojčice iz bogatih obitelji. Ali otkad se to evanđelje naviješta uvažavajući klasnu pripadnost, pitat će netko. Međutim, istina je i to da nasilno ujedinjavanje stvara još veće razdore među ljudima. Sestra Magdalena dobro je proučila situaciju i povijest tih netrpeljivosti, te je svjedočeći neizmjernu ljubav otvarala srca i siromašnima i bogatima privodeći ih Kristu. Kad se Krist nastanio u njihovim srcima, stvarao je postupno i zajedništvo koje ljudima nije bilo moguće stvoriti. Ovaj primjer dobra je pouka i svim nasilnim oblicima zajedništva: političkim, društvenim i svima drugima. Zajedništvo nikad ne stvaraju pravila, odredbe i teorije, nego Duh Sveti koji prebiva u ljudima.

Ništa veliko ne nastaje bez žrtve. Zar ih dosad nije bilo dovoljno? Čini se da ne. Tijekom 1889. godine sestra Magdalena počinje osjećati velike bolove u želucu. Česti grčevi i problemi probavnog sustava vidljivo slabe njezin organizam. No ona tome ne pridaje veliku pažnju. Ipak, kada su joj rekli da pođe k liječniku, nije se oglušila. Otišla je najboljem kirurgu na Siciliji, obavila preglede, pitala za savjet. Znala je da zdravlje koje je darovala Gospodinu treba čuvati, jer joj omogućuje da ispuni Božji plan. Liječnikove prognoze bile su poražavajuće. Imala je osam dobroćudnih tumora i uzimanje hrane bilo je gotovo beskorisno. Ipak, s tom dijagnozom će sestra Magdalena poživjeti još dvadesetak godina.

Valja ovdje naglasiti svesrdno zalaganje s. Magdalene za promaknuće žene u dosta zaostalom dijelu svijeta. U sicilijanskom društvu žene nisu imale pravo odlučivati o svom životu. Djevojke nisu mogle birati za koga će se udati, a nisu mogle same odabrati ni životni poziv, osobito ako su željele poći u samostan. Neka djevojka silno je željela svoj život posvetiti Bogu. Članovi obitelji, međutim, nisu marili za njezinu želju. Pronašli su joj mladoženju, te odredili dan vjenčanja. Djevojka je bila očajna. Kako se mogla udati za čovjeka kojeg ne voli? Svoju muku povjerila je sestri Magdaleni, koja ju je pažljivo saslušala. Poučila ju je da je žena osoba koja ima pravo na slobodu, no savjetovala je da svima kaže kako će na vjenčanju mirno i dostojanstveno reći ono što osjeća. Njezini su roditelji tada odustali od prvotne odluke i pustili je da slobodno izabere svoj životni put. Takvih primjera bilo je još jako mnogo.

Magdalena Morano imala je veliku i živu pobožnost prema svetom Josipu. Rado mu se utjecala u materijalnim i duhovnim potrebama. U svaku kuću koju je otvorila postavila bi njegov kip i često bi mu oko vrata objesila papirnatu ili platnenu vrećicu kao znak pouzdanja u njegov zagovor i pomoć u potrebama kojih je bilo jako mnogo. U to je vrijeme gradila škole, domove, kapele... Jednom prilikom neki je svećenik vidio oko kipa svetog Josipa, koji se nalazio u uredu sestre Magdalene, obješenu crkvicu od kartona. Drugi radnik koji je sudjelovao u gradnji te crkvice svjedoči da je sestra Magdalena započela gradnju bez ijednog novčića, no da ni njemu ni drugim radnicima nikada nije bila dužna. Dapače, redovito su dobivali novac potreban za materijal i za plaće. Nekoj sestri koju su neuspjesi tjerali u očaj, dala je ovaj savjet: "Pođi i zapali svijeću svetom Josipu, mome ''starčeku'' (tako ga je zvala od milja). Koliko molitava i koliko devetnica si mu već uputila po toj nakani?"

Kao provincijalna poglavarica Magdalena je često pisala pisma svojim sestrama. Nekoliko duhovnih savjeta bilo bi vrijedno spomenuti.

Jednoj sestri koju je uhvatila duhovna mlakost i nedostatak motivacije piše: "Budući da imaš spretne i brze noge, često pođi k nebeskom Liječniku u euharistiji i jednostavno mu reci: ''Dobri Isuse, nemam volje da budem ono što bih trebala, daj mi je ti! Dobri Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!'' Budi jednostavna u tim riječima! Nakon toga idi i radi sve što treba kao da se prethodnih dana ništa nije dogodilo. Malo-pomalo tvoje će srce ispuniti mir i gorljivost!"

Koliko jednostavnosti i dubine prožete iskustvom u tim riječima! Bogu je potrebno predati život u konkretnim situacijama i vjerovati da on njime upravlja! Vjera nije psihološka analiza i stalno vraćanje u prošlost ili gledanje oko sebe. Vjera znači gledati gore. Gore srca! To je bila životna tajna sestre Magdalene.

Jednoj sestri koja se jako mučila da položi ispite, no uspjeh je ipak izostao, napisala je ovaj savjet: "Prepusti Bogu svoju brigu! Dala si sve od sebe, a nisi položila ispite? Imaš priliku za izvrstan čin predanja, vrijedit će mnogo više od uspjeha na ispitu. Tako ćeš naučiti kako se polaže najvažniji ispit u životu!"

Drugoj sestri, u koje je zapazila silnu želju za dokazivanjem u apostolskom radu, napisala je ove riječi: "Znaš li koliko je Gospodin dobar prema tebi? Molim ga od svega srca da ti da spoznati kako se ispod tvojih ideja krije želja za vlastitim uspjehom. A ti, slijedeći nadahnuće milosti, sigurno ćeš se boriti dok tu želju potpuno ne pobijediš i počneš živjeti samo za Isusa. Razmatraj kako je Isus trideset godina živio u tišini i radio kao tesar... Je li Djevica Marija bila nešto drugo nego ostale žene njezina vremena? Ne posvećuje nas vrsta rada sama po sebi, već ljubav i nakana s kojom ga obavljamo žrtvujući sebeljublje. Prema tome, prepusti se onome što od tebe traži poslušnost preko poglavarica: to je za tebe volja Božja!"

Nekoj drugoj sestri je napisala: "Zamisli da si sama na svijetu, samo ti i Bog. U svjetlu te zamisli čini sve što činiš!"

Važno je naglasiti da je sestra Magdalena bila napose pažljiva prema bolesnim sestrama. Možda ju je i vlastita patnja učinila tako pažljivom. "Imajte veliko srce za bolesne! Često posjećujte bolesne sestre, makar na trenutak! Promislite, kako bi vama bilo da ste na njihovu mjestu!"

Pogledajmo primjer siromaštva i solidarnosti. Kad bi u Cataniji sestra Magdalena trebala ići iz jedne župe u drugu, sestre su joj često govorile: "Majko, uzmite kočiju!" Ona bi odgovorila: "Ako udaljenost nije velika, poći ću pješice, da se ne izlažem nepotrebnu trošku." Kad je električni i jeftiniji tramvaj zamijenio kočije, sestra Magdalena je poticala svoje sestre: "Kada se vraćate sa željezničke postaje, uzmite kočiju. Tako ćemo pomoći siromašnim i nezaposlenim prevoznicima."

Evo i nekoliko savjeta odgojiteljima: "Ne mislite da djelovati preventivno znači pustiti djecu da trče kamo hoće i ne reagirati da im se ne zamjerimo. Djelovati preventivno znači prijateljski bdjeti nad njima savjetujući: "Pokušaj ovuda, ovaj put je bolji!"

Sestra Magdalena je svima preporučivala ljubav, vjeru i pouzdanje. Sama je kročila putem vjernosti, odvažnog i velikodušnog predanja. Umrla je 26. ožujka 1908. Sljedeće se godine obilježava stogodišnjica njezine smrti. Blagopokojni papa Ivan Pavao II proglasio ju je blaženom 5. studenoga 1994, a 15. studenoga Crkva slavi njezin spomendan.

Sveti Kastul, mučenik. Prema mučeništvu svetog Sabastijana, bio bi  sobar cara Dioklecijana, koji je skrivao kršćane u carskoj  palači. Prijavio ga je izdajnik Torkvat. Bio je uhićen i mučen. Grob mu je otkriven 1672.  između Via  Prenestma i Labicana u Rimu.

Sveti Petar, Marcijan, Jovin, Tekla i Kasijan, rimski mučenici. Grupa mučenika koja se spominje u Rimskom martirologiju nema, prema novijim istra­živanjima, ništa zajedničko. Petar bi bio biskup iz Sebaste u Armeniji, Marajan iz Herakleje u Trakiji, Jovinijan bi bio porijeklom iz Burgonje, Tekla palestinska mučenica i Kastijan biskup u Numidiji.                                                  

Sveti Teodor, biskup, Irenej, đakon, Serapion i Amomje, lektori, libijski muče­nici. Sv. Teodor je vjerojatno ista osoba koja se spominje u Martirologiju 4. srpnja kao biskup Cirene u Libiji.

Sveti Mantan (Goran) i Maksima, srijemski mučenici. Prema   martirologijima, Montan bi bio svećenik, Maksima prema nekima njegova   zaručnica,  a   prema drugima   djevica.  Prema  nekima su bačeni u   rijeku,  a   prema drugima u more uz očito nepoznavanje zemljopisa.

Sveti Kvadrat (Kodrat), Teodozije, Emanuel i četrdesetorica prijatelja, mučenici. Posljednja četrdesetorica su mučenici iz Sebaste.

Sveti Eutihije, aleksandrijski mučenik. Prema svetom Atanaziju, bio je podđakon Crkve u Aleksandriji. Mučen je 356. od arijanaca.

Sveti Ludger, munsterski biskup. Rođen je 745. U Montecassinu je obukao benediktinski habit, ali nije položio zavjete, 795. godine podigao je u  Minigernaefordu u Saskoj samostan (lat. monasterium) po čemu je grad  kasnije dobio ime Münster.  U Kölnu  je osnovao katedralnu   školu   za  kler.   804. godine zaređen je za biskupa. Umro je 809. godine.

Sveti Braulije, biskup u Saragozi. Potječe iz ugledne obitelji. Bio je učenik i prijatelj svetog Izidora Seviljskog. Sudjelovao je na četvrtom (633.), petom  (636.)  i šestom (638.) crkvenom saboru u Toledu. Umro je 651. godine.