Katarina Kosić rođena je u selu Relezima 25. studenoga 1493. godine od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobila ime Katarina (iz plemena Kosić), živjela je kao pastirica uzorno odgajana od svoje pobožne majke. Molila je roditelje da je puste u Kotor, da bi mogla biti bolja Božja službenica živeći blizu Bogu posvećene katedrale sv. Tripuna i drugih crkava. Majka joj je udovoljila želji tek nakon očeve smrti. U Kotoru je pristupila prvoj sv. ispovijedi i pričesti. Radila je kao kućna pomoćnica u poznatoj obitelji Buća. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila čitati i pisati. Osim materinjskog jezika čitala je i na latinskom i na talijanskom duhovne knjige, a osobito Sveto Pismo. Kad je na Veliki petak 1513. u katedrali sv. Tripuna sudjelovala na sv. obredima i slušala zanosnu propovijed, odlučila se potpuno posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.

Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu Sv. Bartola, a onda je 25. siječnja 1515. postala dominikanska trećoredica, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. g. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, preselila se 1521. g. uz crkvu Sv. Pavla te tu počinje vrlo strogi pokornički način života. U maloj sobici provela je 44 godine u molitvi i pokori i doživjela mistično sjedinjenje s Kristom.

Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu Sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svoga ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Sveto je predala svoju dušu Bogu u 72. godini života, nakon 52 godine uzornoga pokorničkog života.

Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi Sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu Sv. Marije.

Narod ju je štovao kao sveticu i utjecao joj se u svojim potrebama. Postupak za proglašenje blaženom započeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 1927. g. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje.

U svojoj sobici stalno je živjela u Božjoj prisutnosti. Inače je bila vješta vezilja. I danas se u kotorskoj katedrali čuva tjelesnik (korporal), koji je ona izvezla. Radila je za mnoge gospođe u Kotoru i okolici i sve što je dobivala za svoj rad dijelila je siromasima.

Njezinim nastojanjem djevojke koje su stupile u dominikanske trećoredice počele su živjeti zajedničkim životom u samostanu sv. Pavla, koji su im predali braća dominikanci. Samostan su dokinule francuske vlasti u početku XIX. stoljeća

Posebno je štovala Kristovu muku i o njoj uvijek razmišljala. Stalno je molila i žrtvovala se za duše u čistilištu. Primala je sv. Pričest tri puta tjedno, što je za ono doba bilo prečesto. U postu i u drugim pokorničkim djelima provodila je svoje dane.

Kotorani su svoju veliku sugrađanku nazivali "trubljom Duha Svetoga" i "učiteljicom mistike". I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato je nazvaše "djevicom miriteljicom" i "anđelom mira".

Uvijek je rado primala svoje seljane i poticala ih na pravi kršćanski život, pa je mnogi smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.

Uz sv. Tripuna građani Kotora je štuju kao svoju zaštitnicu, jer je za vrijeme potresa, kuge i drugih nepogoda spašavala grad, a posebno kad je Hajrudin Barbarosa, turski admiral, 9. kolovoza 1539. g. osvojio Herceg Novi i sa svojom mornaricom napao Kotor. Ona je hrabrila građane da se junački bore i da grad neće pasti u neprijateljske ruke. Nakon više dana opsade tursko brodovlje se moralo povući neobavljena posla. O toj pobjedi svjedoči i danas natpis nad gradskim vratima, pisan latinskim jezikom.

Sveta Zita, djevica, rođena je u zemljoradiničkoj obitelji 1218. godine u mjestu Monsagrati, nedaleko grada Luke u Italiji. Kao djevojka od 18 godina pošla je u Luku raditi kao služavka u kući plemića Fatinelli, gdje je ostala sve do smrti. Kod svih svojih čina pitala: „Sviđa li se ili ne sviđa Kristu ovo?" Slobodno vrijeme provodala je u molitvi, a cijeli život u strogoj pokori. Osobitu ljubav pokazivala je prema siromasima i bo­lesnima. Njih je tješila, posjećivala, hranila, sve darivala čime je raspolagala, pa i svoj stan neka se u njemu sklone i odmore. Umrla je 27. travnja 1278. godine živeći više od 40 godina kao služavka. Nakon njezine smrti gra­đani Luke počeli su je štovati kao sveticu, a i danas je štuju kao zaštitnicu svoga grada. Ona je ujedno i zaštitnica kućnih pomoćnica.

Sveti Antim, biskup, i mnoštvo drugih kršćana njegove biskupije, mučenici u Nikodemiji za cara Dioklecijana.

Sveti Kastor i Stjepan, mučenici u Tarzu u Ciliciji.

Sveti Tertulijan, biskup u Bolonji.

Sveti Teofil, biskup u Bresciji.

Sveti Ivan, opat u Carigradu, borac u obrani štovanja svetih slika u vrijeme cara Leona Izaurika.

Sveti Teodor, opat u Egiptu, učenik svetog Pahomija.