U vrijeme kad je na vrhuncu svoje moći u Hrvatskoj bio kralj Tomislavi među Slavenima u češkoj isticao se vlašću i svetošću knez Vjenceslav. Otac mu se zvao Vratislav, a majka Dragomira. Posebno je na maloga unuka utjecala baka sveta Ljudmila, koja je budno pazila na njegov odgoj. Otac je želio neka mu sin dobije solidno zapadnjačko latinsko znanje, a baka se brinula neka dobro upozna, uz kršćanske istine, i rad učenika svetih Ćirila i Metoda. Na taj način mali knežević uspio je u sebi spojiti slaven­sku tradiciju s bogatim zapadnim kulturnim vrijednostima. Kad je stupio na čelo države, osjetio je težinu pronalaženja zlatne sredine između starih narodnih vjerovanja i usmjerenja i zahtjeva nove orijentacije. To je još uvijek vrijeme krštenja Čeha, napuštanja tradicija i vjerovanja i prihvaćanja novoga. U toj delikatnoj situaciji puno mu je pomogao odgoj i obrazovanje. Još uvijek nije bila jaka središnja državna vlast i knezovi u pokrajinama bili su gotovo nezavisni. Stoga je borba za vlast i prestiž bila „svakodnevni kruh". Mladi je knez ipak uspio sve tako voditi pa je stvarno zavladalo blagostanje i mir. Uspio je živjeti u miru i s velikim germanskim susjedom. Neki su mu to zamjerali.

A kad je počeo dovoditi germanske monahe kako bi pomogli bržem krštenju Čeha, uznemirenost nekih krugova se silno povećala. To je već bio i politički problem. Tad se u igru umiješao njegov mlađi brat Boleslav, koji je težio za vlašću. Pripremio je napad baš na blagdan svetog Kuzme i Damjana. Ali, morao je stvar odgoditi za slijedeći dan. Vjenceslav je kao i svakog dana išao rano na molitvu. Na vratima crkve su ga dočekali urotnici i usmrtili. Pokopan je u katedrali svetoga Vida u Pragu.

Česi su ga odmah štovati kao mučenika i sveca. Brzo su se po narodu raširile legende o njegovu životu i mučeništvu. Umjetnici su ga ovjekovječili a i kraljevski pečat iz 14. stoljeća ima njegov lik. Štovanje mu se proširilo po cijelom svijetu, a Česi ga štuju kao narodnog heroja i ne­beskog zaštitnika.

Značajno je za njegov privatni život što je redovito molio s monasima i asketski živio. Posebno je rado pripremao kruh i vino za Euharistiju i svaki dan je pobožno sudjelovao u Svetoj misi. To je svakako vrlo značajno i zna­kovito. Prva mu je briga bila bogoslužje i Euharistija. A liturgija ističe kako je više cijenio nebesko nego zemaljsko kraljevstvo (Molitva). A to je baš ono na što nas liturgija često tijekom godine potiče: ljubiti i više cijeniti nebeska dobra, a manje se zanositi za materijalnim stvarima. Mladi knez i mučenik najbolji je uzor i primjer takvoga životnog stava.

Sveti Privat, mučenik u Rimu za vrijeme cara Aleksandra.

Sveti Staktej, mučenik također u Rimu.

Sveti Marcijal, Lovro i trideset drugrih, mučenici u Africi.

Sveti Marko, pastir, Alfej, Aleksandar i Zozim, braća, Nikon, Neon, Eliodor i trideset vojnika, mučenici u Antiohiji Pisidijskoj i u drugim mje­stima.

Sveti Maksim, mučenik za Decijeva progonstva.

Sveti Eksuperije, biskup u Toulouse-u. O njegovoj izuzetnoj strogosti prema sebi i širini prema drugima piše sv. Jeronim.

Sveti Salomon, biskup u Genovi.

Sveti Silvin, biskup u Bresciji.

Sveta Eustohija, djevica, kćerka svete Paule, došavši iz Rima u Palestinu, preminu u Betlehemu.

Sveta Lioba, opatica u Tauberbischofsheim-u, umrla oko 782. godine.