Živjela je samo 33 godine i 35 dana. Ro­đena je u Sieni 25. ožujka 1347., umrla u Rimu 29. travnja 1380.), ali je u kratkom razdoblju života učinila velika djela u Crkvi i za Crkvu. Otac joj se zvao Jacopo Benincasa i bio je kožar (tintore di pelli), a Kata­rina mu je bila pretposljednje od 25-tero djece! Neobične se stvari pri­povijedaju o njezinu djetinjstvu: u 6. godini imala je prvo viđenje, a u 7. položila je zavjet djevičanstva. Obitelj ju je pokušala udati već u 12. godini, ali uzalud, jer se ona tome odu­prla strogim asketskim podvizima. Čak je u tu svrhu odrezala kosu, što je u ono vrijeme bilo očitim znakom želje za posvećenim životom. Od tada je počela još intenzivnije živjeti s Kristom njegujući kontempla­ciju u svojoj sobi u rodnoj kuća i radeći teške i naporne poslove koje su joj njezini nalagali samo kako bi je spriječili u njezinu pokorničkom i asketskom životu. Katarinu nisu smetali ti postupci, jer je ona mate­rijalnu ćeliju zamijenila duhovnom, onom u svom srcu. Iz te ćelije ništa i nitko je nije mogao istjerati. To isto ona je kasnije savjetovala svojim učenicima.

Potaknuta viđenjem svetog Dominika, Katarina je u 16. godina života zamolila neka je prime u Treći red istog sveca. Stupivši među domini­kanske trećoredice, sve svoje vrijeme provodi ili u crkvi, ili kod kuće, ili u bolnici, ili u leprozoriju, gdje je s velikom ljubavi dvorila gubavce. Malo je spavala i jela, a triput se dnevno bičevala. Zbog te stro­gosti prema samoj sebi nije smanjivala svoje herojsku ljubavi prema siromasima, bolesnicima, osuđenima na smrt. Možda su za nju klevete susestara, čak i crkvenih ljudi, bile najteži udarci, ali ih je Katarina primila kao dar Božji! Oko nje se s vremenom počela okupljati skupina „učenika" među ko­jima je bilo svećenika, redovnika, političara, književnika, umjetnika, muževa i žena. Katarina je njima priopćavala svoja mistična iskustva, a od njih je primala teološke misli brojnih duhovnih „škola" (benedik­tinske, augustinske, dominikanske, franjevačke). Katarini su se obra­ćali za savjet u rješavanju duhovnih problema ne samo njezini „uče­nici" u Sieni nego i brojni ljudi iz Italije i cijele Europe. Otuda po­tječu njezina pisma, koja je ona diktirala, pa­pama: Grguru XI. (1370.-1378.) i Urbanu VI. (1378.-1389.); vladarima, među kojima i tri pisma našem kralju Lajošu I. Velikom (1342.-1382.); kardinalima, državnicima, nadbiskupima, redovnicima… Sačuvana su 382 njezina pisma, koja talijanski književni kritičar F. De Sanctis s pravom naziva „ljubavni kodeks kršćanstva". Katarina je napisala ili izdiktirala i razne molitve. Ali najbolji sažetak njezine mistike je djelo od 167 poglavlja pod naslovom „Dialogo", ili - kako ga ona sama naziva „II Libro" (knjiga).

Katarina je brojne duhovne „škole" koje su na nju utjecale proživ­jela, razradila i sintetizirala svojim izvanredno prosvijetljenim umom. Nauk je jasan, potpuno pravovjeran, povezan i usredoto­čen na Boga, jednoga u Trojstvu. Glavne su joj teme: Providnost, Božje milosrđe, Kristovo utjelovljenje, Marija, Crkva... Posebno mjesto u njezinim pismima za­uzima Kristova krv, zbog koje papa, bskupi i svećenici imaju izvanredni autoritet.

Katarina je 1374. godine u Firenci obranila svoje pravovjerje pred ge­neralnim kapitulom dominikanskog reda koji joj dade za duhovnog vođu učenog i kreposnog o. Rajmunda iz Kapue. Slijedeće godine (1375.) pri­mila je u Pizi poseban mistički dar: tijekom molitve od Raspetoga iziđoše sjajne zrake i ostaviše stigme na njezinu tijelu.

Kad je u diplomatskoj misiji u korist Firence boravila u Avignonu, uspješno je nagovorila papu Grgura XI., Francuza, neka se vrati u Rim. Sama je poslušala poziv Grgurova nasljednika Urbana VI. i sa svojim učenicima preselila se u Rim, 1378. godine. U Rimu je ostala sve do smrti, 18 mjeseci. Katarina je doživjela prve godine Zapadnog raskola (1378.-1417., ili prema nekima - 1449.). Ona je ostala vjerna „rimskoj obedijenciji" smatrajući Urbana VI., zakonitim papom, a Avinjonca Klementa VII., protupapom. Posljednje je sile uložila kako bi se kršćanstvo sjedinilo pod zakonitim papom, a Urbana VI. je nagovorila neka ublaži svoju žestoku narav.

Iscrpljena naporima u apostolskom radu, Katarina je preminula u Rimu 29. travnja 1380. Svetom ju je proglasio papa Pio II. 1461. godine a naučiteljicom Crkve papa Pavao VI. 1970. godine. Svetica je prije smrti neprestano poticala svoje učenike neka život žrtvuju za Crkvu, u čemu je sama prednjačila. Govorila je: Budite uvjereni, predraga djeco, umirem istrošivši se i davši svoj život za svetu Crkvu, što smatram poseb­nom milošću. Za taj isti ideal oduševljava i nas danas ova velika mističarka i naučiteljica svojim naukom i primjerom jer je potrebno „ot­kupljenu Crkvu uvijek dootkupljivati".

Sveti Tihik, učenik i suradnik svetog Pavla apostola. Njega Pavao u poslanici Efežanima  (Ef 6,21) naziva „ljubljeni brat i vjerni sluga u Gospodinu". Umro je u Paforu na Cipra

Sveti Torpet, visoki časnik na Neronovu dvoru u Rimu,  jedan od onih na koje Pavao misli kad iz Rima paše Filipljanim a (Fil 4,22):  „Pozdravljaju vas svi sveti a posebno oni iz careve kuće". Torpet je podnio mučeništvo u Pizi.

Sveti Agapije i Sekundin, biskupi i mučenici u Numidiji za cara Valerijana. S njima su podnijeli mučeništvo i vojnik Emilijan, djevice Tertula i Antonija, i jedna žena sa svoja dva sina bliznaca.

Sedam svetih razbojnika. Njih je sveti Ivan apostol obratio na kršćansku vjeru, a onda su podnijeli mučeništvo na otoku Korciri (Krf).

Sveti Sever, biskup u Napulju.

Sveti Paulin, biskup u Bresciji.

Sveti Hugo, opat u Cluny-u (+ 1109.).