30. prosinca 2018. - Nedjelja Svete Nazaretske Obitelji
Nazaretska obitelj i naše obitelji
(Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,41-52)
Patrijarhalna obitelj koju nam opisuju čitanja imala je nekoliko dugo čuvanih vrednota: mir, obilje materijalnih dobara, slogu, brojno potomstvo… Sve je to bilo znak Božjega blagoslova. U obitelji se posebno cijenila poslušnost djece roditeljima kao oblik slavljenja Boga.
Ponekad i kršćani pojednostavljeno razmišljaju: svetu obitelj doživljavaju kao uzor, primjer i model svojim obiteljima zato što je bila, kako oni misle, savršena, savršeni su bili njezini članovi: Marija Bezgrešna i Majka Božja, sveti Josip muž pravedan i bogobojazan, Isus, Sin Božji, dobar poslušan i uzor svakom djetetu. To je lijepo, ali nije do kraja stvarno. Nazaretska je obitelj također svakodnevno živjela brojene poteškoće. Koliko je brige Mariji zadavala neočekivana i čudesna trudnoća? Josipu je ona bila prava noćna mora sve dok ju nije raspršila anđelova pojava u snu. Dug i mukotrpan bio je put na popis stanovništva i rađanje u betlehemskoj štalici. Bijeg u Egipat, progonstvo, a i spašavanje djetetova života bilo je kruta stvarnost! Današnje evanđelje također donosi neugodan detalj u razgovoru Josipa i Marije s dvanaestogodišnjim Isusom. Nakon tjeskobnog traženja, konačno su ga našli, a onda čuli prijekor: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da je meni biti u kući Oca mojega?" Pred tolikom Isusovom samosviješću Marija je ostala bez riječi, a Josip je sa svom svojom odgovornošću bio uvelike zbunjen. Ipak među njima, uza sve nesporazume i nerazumijevanja, nije bilo svađa, nego se išlo dalje; jedni drugima su davali podršku, imali su povjerenja i svako je savjesno obavljao svoj dio posla ili kako bi reklo Pismo: svatko je činio volju Božju i, što je osobito važno, u ljubavi. Ljubav je središte i izvor snage za zajednički život u obitelji. Bez ljubavi se ne može odrasti u zrele i odgovorne ljude. Isus je vjerojatno Mariji i Josipu objasnio razloge svoga boravka u hramu: bio je to čin zrelosti, shvaćanje da je odrastao za duhovni poziv, te da je za njega važnije ono što očekuje nebeski Otac od onoga što očekuju zemaljski roditelji. Istina je to svake obitelji i svakog njezina člana. Vjernički su roditelji vjerni svojoj zadaći kad imaju na umu da djeca nisu njihovo vlasništvo i da trebaju ostati vjerna svojim životnim putovima za koje ih oni savjesno i velikim žrtvama pripremaju.
Kršćanska obitelj danas pokušava ostati vjerna naslijeđenim idealima tradicionalne obitelji, premda to u suvremenom društvu nije lako. Moderni svijet je doveo u pitanje stari moral, donio ekonomske probleme, razbio obiteljsko jedinstvo učestalim rastavama, zapošljavanjem žena i sve zamršenijim problemima oko odgoja djece. Moćan je također upliv sredstava društvenog komuniciranja koja veličaju slobodnu ljubav, individualizam, bračnu nevjeru, ekscese i devijacije zanemarujući konstruktivne životne uzore. Pobačaj, umjetna oplodnja te izjednačavanje izvanbračnih i istospolnih zajednica s brakom sve agresivnije prijete obiteljskom zdravlju i ranjavaju društvo u cjelini. Obitelj nije više prva škola vjere, poštenja, solidarnosti i povjerenja. Nekoć je bila mjesto čovjekova rasta, oblikovanja vlastitog identiteta i dozrijevanja u puninu čovječnosti, ni napredna civilizacija sa svojim znanstvenim dostignućima ne bi smjela obezvrjeđivati brak, obitelj i ljudsko dostojanstvo, štoviše trebala bi biti glasnogovornica obiteljskih prava. Razloga za to je više: prvi razlog jest promicanje života. Obitelj pokazuje koliko jedan narod cijeni život i koliko je on u njemu poželjan. Suvremena se društva suočavaju s činjenicom da je u njima više starih osoba nego djece, više umirovljenika nego radnika, više smrti nego života. Mnogim se narodima spremaju crne prognoze, čak nestanak. Obitelji se nameću razni, često banalni prioriteti, a potiskuje se služenje životu. Rađanje djece odgađa se za neko bolje vrijeme koje obično i ne dođe. Crkva propovijeda: želimo li život, opredijelimo se za rađanje. Ne kaže nikomu koliko djece treba imati, ali uporno tvrdi da se narod i domovina voli novim potomstvom. Čini se da je i društvo postalo osjetljivije na ovu temu: država planira socijalni i demografski razvoj, donosi zakonske mjere za materijalno zbrinjavanje obitelji i njezin razvoj. U nekim se krajevima budi život, nažalost samo u nekima. Ima li mjesta za nadu? Daj Bože da ima i da je bude.
