Blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije temelji se na izvještaju Lukina evanđelja (Lk 1,39-56), gdje evanđelist opisuje susret dviju majki: Marije, majke Isusove, i Elizabete, majke Ivana Krstitelja. Prve tragove ovoga blagdana zapažamo u VI. stoljeću, kad se u liturgiji na kvatrene dane Došašća čitao Lukin izvještaj o Marijinu pohodu rođakinji Elizabeti. Grci su slavili ovu uspomenu 2. srpnja, osmi dan nakon svetkovine svetoga Ivana Krstitelja. Blagdan pohoda Blažene Djevice Marije posebno su širili franjevci, jer su na kapitulu u Pizi 1263. godine, na čelu sa svetim Bonaventurom, odredili neka se uz druge Marijine blagdane slavi i ovaj. Prije posljednje reforme liturgijskog kalendara blagdan se slavio 2. srpnja, a od 1969. godine slavi se 31. svibnja.

Ovaj nam blagdan otkriva kako Marija, premda „službenica Gospod­nja", ne zaboravlja ljude nego im ide u susret. S rođakinjom Elizabetom ona dijeli radost svoga i njezina majčinstva. Marija pred nama stoji kao osoba posebne Božje naklonosti, osaba vjere i raspoloživosti za sve ono što je dobro. Posebno odsijeva njezina vjera i pouzdanje u Gospodina. Nju možemo nazvati majkom, više nego Abrahama ocem, naše vjere. Marija je blažena zato što je „povjerovala" (Lk 1,45). Radi njezine vjere i raspoloživosti Gospodin će biti darežljiv prema njoj, obasut će je svo­jim darovima i milostima. Marija u duhu sve to vidi, ona vidi kako će po njoj biti ostvarena sva starozavjetna proroštva i obećanja s obzirom na Mesijin dolazak. Stoga Marija puna radosti zahvaljuje Gospodinu u svom kantiku „Veliča". „Veliča" je hvalospjev Marijine zahvalnosti Gospodinu za sve milosti koje joj je udijelio i za sva proslavljenja koja će joj udijeliti. Kantik je to Božjem milosrđu i Božjem spasiteljskom svemogućstvu.

Taj Marijin hvalospjev Crkva po svojim članovima moli svakog dana na Večernjoj. Crkva s Marijom i po Mariji slavi Boga zahvalju­jući mu na svemu što nam je dao po Mariji, a to je u prvom redu Krist po kojemu nam dolazi milost i spasenje. „Češće sjećanje tim himnom na Gospodnje utjelovljenje potiče dušu vjernika na duh pobožnosti" (Beda Časni).

„Kad liturgija slavi Blaženu Djevicu Mariju koja u svome tijelu nosi Sina i posjećuje Elizabetu kako bi joj pružila pomoć svoje ljubavi i kako bi proglasila milosrđe Boga Spasitelja" (MC 7), tim ističe povezanost Marije s Isusom. Euharistijskom žrtvom se neprekidno obnavlja Božji pohod svojoj Crkvi i njezinim članovima, kako bi ih sve učinio nositeljima Krista, kristonoscima, svjedocima njegove prisutnosti u današnjem svijetu. Bog dolazi, pohađa ljude, ali njegov boravak ne bi smio biti samo u kamenim hramovima, našim crkvama, nego u živim hramovima, u svima nama, jer smo u Kristu svi „zajedno sazdani za stan Božji u Duhu" (Ef 2,22).

Sveta Petronila, djevica i mučenica u Rimu, 1. stoljeće.

Sveti Kancije, Kancijan i  Kancijanila, mučenici u Akvileji za Diokle­cijanova i Maksimi janova progonstva.

Sveti Krescencijan, mučenik u Torres-u na Sardiniji.

Sveti Hermije, vojnik. Za vladanje cara Antonina bio je stravično mučen zbog svoje vjere. Ostavši na životu, obratio je na kršćanstvo svoga mučitelja. Zbog toga obojici odsijekoše glave i tako podnesoše mučeništvo u Komaniju u Pontu.

Sveti Lupicin, biskup u Veroni.