3. lipnja 2020. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu
Abrahamova molitva
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ima jedan glas koji iznenada
odjekuje u Abrahamovu životu. Glas koji ga poziva da krene na put koji zvuči
apsurdno: glas koji ga potiče da prekine korijene koji ga vežu s njegovom
domovinom, korijene svoje obitelji i krene prema novoj budućnosti, drugačijoj
budućnosti. I sve to na temelju jednog obećanja u koje treba samo vjerovati.
No, povjerovati jednom obećanju nije lako, za to treba imati hrabrosti. A
Abraham je povjerovao.
U Biblija nema ni slova o prošlosti
prvog patrijarha. Logika stvari upućuje na to da je obožavao druga božanstva;
možda je bio mudar čovjek, naviknut pažljivo promatrati nebo i zvijezde.
Gospodin mu je, naime, obećao da će njegovo potomstvo biti brojno poput
zvijezda koje sjaje na nebu.
I Abraham odlazi. Sluša Božji glas
i vjeruje njegovoj riječi. Ovo je važno: on vjeruje u Božju riječ. I tim
njegovim polaskom na put rađa se novi način poimanja odnosa s Bogom; zato je
patrijarh Abraham prisutan u velikim židovskim, kršćanskim i islamskim duhovnim
tradicijama kao savršen Božji čovjek, kadar pokoriti mu se pa i onda kad se
njegova volja pokaže teškom, ako ne čak i nerazumljivom.
Abraham je, dakle, čovjek
Riječi. Kad Bog govori, čovjek postaje primatelj te Riječi, a njegov život
mjesto u kojemu se ona želi utjeloviti. To je velika novost na čovjekovom
religijskom putu: vjernikov se život počinje shvaćati kao zvanje, to jest kao
poziv, kao mjesto na kojem se ispunjava jedno obećanje; i on prolazi svijetom
ne toliko pod bremenom neke zagonetke, nego snagom tog obećanja koje će se
jednoga dana ispuniti. I Abraham povjerova Božjem obećanju. Povjerovao je i
krenuo, a da nije znao kamo ide – tako se kaže u poslanici Hebrejima (usp. 11,
8). Ali povjerovao je.
Čitajući knjigu Postanka, otkrivamo
kako je Abraham živio molitvu u neprekidnoj vjernosti toj Riječi koja se s
vremena na vrijeme pojavljivala na njegovu putu. Ukratko, možemo reći da u
Abrahamovu životu vjera postaje povijest. Vjera postaje povijest.
Štoviše, Abraham nas svojim životom, svojim primjerom uči tome putu, toj stazi
na kojoj vjera postaje povijest. Boga se više ne vidi samo u kozmičkim
pojavama, poput nekog dalekog Boga koji kod čovjeka može pobuditi strah i
trepet. Bog Abrahamov postaje „moj Bog", Bog moje osobne povijesti, koji vodi
moje korake, koji me ne napušta; Bog mojih dana, pratitelj mojih avantura; Bog
Providnost. Pitam samoga sebe, a i vas: imamo li mi to iskustvo Boga? „Moj
Bog", Bog koji me prati, Bog moje osobne povijesti, Bog koji vodi moje korake,
koji me ne napušta, Bog mojih dana? Imamo li to iskustvo? Razmislimo malo o
tome.
O ovom Abrahamovom iskustvu
svjedoči i jedan od najoriginalnijih tekstova u povijesti duhovnosti: Memorijal Blaisea
Pascala. Započinje ovako: „Bog Abraham, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne Bog
filozofa i učenjaka. Sigurnost, sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa
Krista". Taj memorijal, napisan na malom pergamentu i pronađen nakon njegove
smrti ušiven u filozofovu odjeću, ne izražava intelektualno razmišljanje o Bogu
koje može iznjedriti mudar čovjek kao što je on, nego živi, iskustveni osjećaj
njegove prisutnosti. Pascal čak bilježi precizan trenutak u kojem je osjetio tu
stvarnost, nakon što ju je konačno susreo: 23. studenoga 1654. navečer. To nije
apstraktni Bog ili kozmički Bog, ne. To je Bog jedne osobe, jednog poziva, Bog
Abrahamov, Izakov, Jakovljev, Bog koji je je sigurnost, koji je osjećaj, koji
je radost.
„Abrahamova molitva izražena je
ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Bogu"
(Katekizam Katoličke crkve, 2570.). Abraham ne gradi hram, nego put posipa
kamenjem koje podsjeća na Božji prolazak. To je Bog koji iznenađuje, kao kad ga
posjećuje u liku trojice gostiju koje on i Sara toplo primaju i koji im
najavljuju rođenje sina Izaka (usp. Post 18,1-15). Abraham je
imao sto godina, a supruga devedeset, , više-manje. I povjerovali su, pouzdali
su se u Boga. I Sara, njegova supruga, zače. U toj dobi! To je Bog Abrahamov,
naš Bog, koji nas prati.
Tako se Abraham zbližava s Bogom,
zna se čak i raspravljati s njim, ali uvijek ostaje vjeran. Razgovara s Bogom i
raspravlja s njim. Sve do posljednje kušnje kad Bog od njega traži da žrtvuje
vlastitog sina Izaka, sina kojeg je dobio u starosti, jedinog nasljednika.
Ovdje Abraham živi vjeru poput drame, poput hodanja naslijepo kroz noć, pod
nebeskim svodom koje je ovaj puta bez zvijezda. Mnogo se puta i nama dogodi da
hodamo u tami, ali s vjerom. Sâm Bog zaustavit će Abrahamovu ruku koja je već
spremna udariti, jer je vidio njegovu uistinu punu raspoloživost (usp. Post 22,
1-19).
Braćo i sestre, učimo od Abrahama,
učimo moliti s vjerom: slušati Gospodina, hoditi, razgovarati pa i
raspravljati. Ne bojmo se diskutirati s Bogom! Reći ću i nešto što se čini
herezom. Mnogo puta sam čuo ljude kako mi govore: „Znate, dogodilo mi se to i
to i ja sam se naljutio na Boga". – „Jesi li imao hrabrosti naljutiti se na
Boga?" – „Da, naljutio sam se." – „Ali to je vrsta molitve". Jer samo se dijete
može naljutiti na svoga oca i zatim se ponovno s njim susresti. Od Abrahama
učimo moliti s vjerom, razgovarati, raspravljati, ali uvijek spremni prihvatiti
Božju riječ i provoditi je u djelo. U svom odnosu s Bogom naučimo razgovarati
poput djeteta sa svojim ocem: slušati ga, odgovarati, raspravljati. Ali jasno i
otvoreno, poput djeteta s ocem. Tako nas Abraham uči moliti. Hvala.
U sklopu pozdrava vjernicima
engleskoga govornog područja
Draga braćo i sestre iz Sjedinjenih
Američkih Država, s velikom zabrinutošću pratim bolne socijalne nemire koji se
ovih dana događaju u vašoj zemlji nakon tragične smrti gospodina Georgea
Floyda. Dragi prijatelji, ne smijemo tolerirati i zatvarati oči pred bilo kojom
vrstom rasizma ili isključivosti, a pretvarati se da branimo svetost svakog
ljudskog života. Istodobno, moramo priznati da je „nasilje koje se događa
posljednjih nekoliko noći autodestruktivno i šteti samim ljudima. Nasiljem se
ništa ne postiže, a mnogo gubi”. Danas se pridružujem crkvi Svetoga Pavla i
Minneapolisu, kao i čitavim Sjedinjenim Američkim Državama u molitvi za pokoj
duše Georgea Floyda i svih ostalih koji su izgubili živote zbog grijeha
rasizma. Molimo za utjehu obitelji i žalošću shrvanih prijatelja kao i za
nacionalno pomirenje i mir za kojim čeznemo. Neka Gospa Guadalupska, Majka
Amerika, bude zagovornicom svih koji rade za mir i pravdu u vašoj zemlji i
svijetu.