Nazarećani nisu mogli povjerovati

(Jer 1,4-5.17-19; Kor 12,31-13,13 ili 13,4-13; Lk 4,21-30)

Prorok je kritička savjest naroda. Nastupa bespoštedno, raskrinkava grijehe, osobito idolatriju, zlorabljenje vlasti, društvene nepravde, otpad od vjere, tlačenje siromaha; glas je onih koji nemaju glasa i obrana slabih. Pred Bogom zagovara narod i narodu govori Božje riječi, opomene ili poziv na obraćenje. Mora govoriti protiv kraljeva, („Nije ti dopušteno!" - Ivan Krstitelj!) protiv svećenika i licemjerja („Ovaj me narod časti usnama, a srce mu je daleko od mene" – Izaija). Prorokova je uloga često nezahvalna: naviješta kazne, ratove i druge nevolje kojima će biti izložen Božji narod. Gotovo svi proroci, kao da znaju što ih čeka, nerado prihvaćaju svoj poziv; ispričavaju se da su premladi, da ne znaju govoriti, da se ne osjećaju prikladnima, neki bježe od svog poziva (Jona). Bog te ljudske isprike ne uvažava, on daje, riječi koje trebaju naviještati, snagu u nevoljama, a ponajviše Duha mudrosti uporno inzistirajući da prorok stupi u službu, jer svoju zamisao ne kani odgoditi, a ni proroci ne mogu pobjeći od njegova izbora. U konačnici pozvani sve prihvate, poneki se muče, bude i ogorčenih, ali svi oni, budu solidarni s narodom i uza sve poteškoće ostaju vjeran poslanju. Prorok uvijek povijesne događaje čita i prosuđuje iz perspektive Božje vječnosti dajući im smisao i tamo gdje se oni pojavljuju kao tragični neuspjesi; uče ljude da svoju povijest doživljavaju kao svetu povijest u kojoj se isprepliću vjera i nevjera i da će se pred njima, jer je Jahve vjeran savezu, uvijek otvarati novi horizonti i sve perspektivnija budućnost. Tako svjetovna i sveta  povijest smjeraju ispunjenju Božjih obećanja sve do Isusa iz Nazareta u kome će se susresti Bog i čovjek i u kome će biti sklopljen vječni savez. Isus će biti Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek i u njemu će Bog neprestano pozivati čovjeka na susret i dijalog da bi se dogodilo spasenje. Crkva podržava taj savez i vrši svoje poslanje u svijetu. No ostaje otvoreno pitanje: Hoće li ljudi prepoznati tu istinu kad se ona u konačnici pojavi? Hoće li je prihvatiti? Možda će, odveć zagledani u svoj egoizam, ustati protiv Božjih nakana? Neće li, zahvaćeni težnjom za materijalnim dobrima zanemariti duhovni život te u neutaživoj gladi za vlašću i dalje tlačiti svoje bližnje? Da se neće, svjesno ili nesvjesno, usprotiviti očitoj Božjoj ljubavi, možda je i odbaciti? Neke odgovore naslućujemo i u evanđeoskom odlomku koji opisuje Isusov nastup u Nazaretu. Prva reakcija slušatelja bila je pozitivna: „povlađivali su riječima koje su tekle iz njegovih usta", no kasnije se prema njemu stvorilo pravo neprijateljstvo. Narod odbija Isusov navještaj „Godine milosti Gospodnje", tražeći da se dokaže čudesima („kakva je činio u Kafarnaumu"). Isus se čudi zašto mu ne vjeruju. Pred njima se prisjetio drugih situacija u kojima su Židovi odbili slušati svoje proroke i naveo slučajeve stranaca čiju vjeru je Bog nagradio: udovica u Sarfati sidonskoj, koja je ugostila proroka Iliju i Naam Sirac kojega je izliječio prorok Elizej. Sve je to još više naljutilo njegove mještane, pa su ga gnjevni odveli na rub brijega da ga pogube, no Isus im je umakao, premda će oni svoj naum, kasnije, doista ostvariti, na jednom drugom brijegu. Nazarećani nekoć i mi danas, lakše prihvaćamo Isusa iz Nazareta, nego Isusa Mesiju, Sina Božjega, Spasitelja. Isusa, Sina Božjega može prihvatiti jedino vjera. Svijet je veliki Nazaret. Ne događa li se Isusu danas isto što mu se dogodilo prije 2000 godina u njegovu Nazaretu? Društvo i politika ga sve više guraju na rub. Tvrde da je on učitelj, guru, veliki čovjek, pa i osnivač religije jer je takav još nekako prihvatljiv, ali Isus, Spasitelj svijeta ni danas ne bi bio prepoznatljiv. Ustavi europskih zemalja službeno su ga se odrekli. Država koja ne želi vjeronauk u školama, nije li slična Nazaretu koje se odrekao Isusa. U životu mnogih ljudi Bog danas ne igra gotovo nikakvu ulogu. Što će biti sutra kad se globalizirani svijet ujedini i postane veliki grad koji će možda „izvesti Isusa na rub" sa željom da ga se definitivno riješi? Kakav će biti grad ili svijet bez Boga? Čovjek će, vjerojatno, zasjesti na mjesto Boga i postati mjera svih stvari! Uzet će sebi za pravo da odlučuje koji će se ljudi roditi, koji će umrijeti a s kojima će se eksperimentirati. Bio bi to svijet kaosa i propasti. Možda će ga Bog po kršćanima spriječiti.